Slovenci su se ipak smilovali. Ne daju Hrvatskoj u EU, ali dopuštaju joj da uđe u NATO. Ako su mrštenje, prigovaranje, cjepidlačenje, a onda i odbijanje glasa za Hrvatsku u EU i bili neočekivani, pristanak na ulazak Hrvatske u NATO i nije iznenađenje.
Iznenađenje bi bilo da je Slovenija bila protiv. Odluči li slovenska vlast o hrvatskom ulasku u NATO raspisati referendum, to bi pak bilo i više od iznenađenja. Bio bi to presedan. No glede toga mogućeg presedana u Zagrebu će se i na Tuškancu i na Pantovčaku moći spokojno spavati.
Čim je “ulazak u euroatlantske integracije”, u EU i NATO, proglašen svetim hrvatskim ciljem, “prosječni Hrvat” si je, poslije svih političarskih hvalospjeva, taj ulazak valjda najzornije mogao zamisliti kao ozbiljenje krilatice: EU hrani, NATO brani! Upozoravanja da Europa nije idila, nego nadasve neizvjesnost, interes i “lukavstvo uma” nisu uspijevala ozbiljno naškoditi takvoj iluziji, odnosno podvali.
Tek urušavanjem svjetskih burza počela je i tiha erozija takvih hrvatskih iluzija. Globalna je kriza načela naše lokalne tlapnje, raščarala Hrvatsku od iluzije da je EU neki novovjeki Misir, okružje gdje se samo dobro zarađuje, i još bolje živi. Kriza je pokazala ne samo koliko je EU gospodarski ranjiva nego i koliko je politički nejedinstvena. Slovensko je inaćenje glede hrvatskog ulaska u EU moguće i zbog toga. Ali sigurno nije posljedica samo toga. Pitanje je koliko Slovenija pri tome solira, a koliko nekoga dublira.
Hrvatskoj je valjda trebala svjetska kriza da se vrati u (političku) realnost. Pa i kad je EU posrijedi. U Bruxellesu su se s vremenom prema Hrvatskoj počeli ponašati kao prema djetetu. Kad god bi joj pokazali čokoladu, tražili bi da nešto učini. Najprije da “privatizira banke”. Potom da uhvati Antu Gotovinu. Zatim da se odrekne i okani ZERP-a. Jedno je pokazivanje čokolade tražilo i da se svima iz EU omogući kupnja hrvatskih nekretnina. I vlast je prodala banke. Uporno se vijalo Gotovinu, dok se nije ostvarilo naputak: “locirati, identificirati, uhititi, transferirati”. Zbog ZERP-a vlast se posipala pepelom, a od ZERP-a nije ostao ni kamen na kamenu. Veliki su se hrvatski prijatelji, poput Carla Bildta, već odavno okućili u Hrvatskoj. A onda se naposljetku pojavi Slovenija i sruši sva dotadašnja obećanja EU vezana uz čokoladu, jer da nije riješena hrvatska granica sa Slovenijom.
Kad je Slovenija ulazila u EU, ni jednoj ni drugoj nisu smetale neriješene granice s Hrvatskom, a sada smetaju i Sloveniji i EU!? Svakome je politički realnijem u Hrvatskoj odavno bistro da EU nije ni ekonomska ni politička idila. Da u EU postoji suglasje i politička volja da Hrvatska što prije u nju uđe, što bi tu mogla Slovenija? Bilo bi isto kao i s ulaskom u NATO. Još prije slovenskog tvrdoglavljenja glavni se haaški tužitelj jada da mu Hrvatska ne želi dati Gotovinine “topničke dnevnike”, eda bi dokazao optužbu o “prekomjernom granatiranju Knina”. Slovenska politika uporno tupi svoje, i traje kao zvučna kulisa drugim prigovorima upućenim Hrvatskoj. Engleski se premijer Gordon Brown slučajno sjeti da su se hrvatski navijači jesenas rasistički ponašali prema jednom od crnaca njegove nogometne reprezentacije. A onda u Hrvatsku isto tako slučajno dođe engleska princeza Ana. Na koncu Olli Rehn upozori – ili “topnički dnevnici”, ili ništa od EU!
Realni, nezavedeni dio Hrvatske odavno je shvatio da u velikoj, dugoročnoj i globalnoj politici ništa nije slučajno ni bez veze. Pa ni ponašanje Slovenije prema Hrvatskoj. Zapravo je kratka povijest ponašanja EU prema Hrvatskoj tzv. teoriju zavjere obnovila kao sasvim legitiman način mišljenja. Da nije sjećanja o ponašanju EU prema Hrvatskoj, i slovensko bi ponašanje bilo shvaćeno jedino kao susjedski hir.
