Emocionalni izazov trudnoće, poroda i postporođajnog razdoblja mnoge žene nose same, a društvo u kojem živimo nerijetko zaboravlja koliko je teško balansirati sa svim osjećajima, strahovima i gomilom informacija koja ih preplavi jednom kada se odluče na majčinstvo. Upravo u tom segmentu podrške i pomoći razvija se potreba i želja pojedinih trudnica da se za jednu od najljepših, ali i najtežih uloga u životu pripremaju uz doulu, ženu koja im pomaže nositi breme promjena koje donosi drugo stanje.
A posao je to kojim se posljednjih gotovo deset godina bavi Anita Budak, predsjednica Hrvatske udruge doula, koja broji 55 članica. Njezinu profesiju, priznaje nam, mnogima u Hrvatskoj nije tako jednostavno objasniti jer klasičan pogled na porođaj podrazumijeva definiciju poput one da je to isključivo fiziološki i medicinski događaj.
Koregulacija dodirom
– Emocionalni aspekt rađanja i majčinstva uvijek se nekako stavlja na stranu, a upravo je to ono čime se bavimo. Informativna i emotivna podrška znači da obraćamo pozornost na strahove i želje žena, radimo na njihovu odnosu s boli i autoritetima te ih osnažujemo kako bi im porođaj bio pozitivno iskustvo. Mi smo i fizička potpora, što znači da tijekom poroda pomažemo koristeći specifične tehnike za olakšavanje boli. Možda je malo neobično objasniti, ali svojim klijenticama našim trudnicama pomažemo koregulacijom njihovog tijela. Pomažemo im s bolovima, tako da ih ili masiramo i s nježnim dodirom. Zapravo sa svojom smirenom prisutnošću umanjujemo njihov adrenalin i strah u tim trenutcima – govori nam Anita.
Prije nego što je i sama postala majka, bavila se kostimografijom u jednoj producentskoj kući, ali odgajajući svoje tri djevojčice, nije se mogla zamisliti da se onamo vrati. Na internetu je pronašla oglas udruge za temeljnu edukaciju za doulu i to je bila prva stepenica za svijet poprilično teškog i neizvjesnog posla.
– Na tom prvom koraku učiš kako pružati neosuđujuću podršku ženama, a temelji se na tome da radiš na sebi kako bi odlučila je li to zaista posao za tebe. Ako jest, dobivaš doulu mentoricu, prolaziš edukaciju i sudjeluješ u raznim projektima udruge. S obzirom na to da je naš rad gotovo kompletno emotivan, ako ne pazimo na sebe, jako brzo možemo izgorjeti. Prosječan period do burnouta, ujedno i radni vijek doule je tri godine. Taman kada počnu stjecati puno iskustva, većina doula u svijetu odustane – objašnjava nam Anita.
VEZANI ČLANCI:
Osim što je njihova udruga jedna od rijetkih u svijetu koja provodi redovite supervizije svojih članica, naglašava i kako je važno imati i podršku u obitelji. Suprug joj je golema potpora i bez njega se, domeće Anita, ne bi mogla baviti ovim poslom, a neizmjeran su joj oslonac i kolegice. Ventiliranje, rad na sebi i pronalaženje vremena u kojem nećeš raditi apsolutno ništa kako bi mogla napuniti baterije pomogli su joj da ne odustane.
– Kao doula obično nikad ne znate kako će vam dan krenuti i kako će završiti jer naše je dežurstvo u jednu ruku vječno. Ja ne uzimam više od dvije ili tri klijentice mjesečno kako bih mogla izbalansirati svakodnevicu. Uvijek moramo biti spremne i u roku od sat vremena biti kod naših klijentica ako počne porod, što znači da sam se kroz godine navikla, a i ljudi oko mene to su prihvatili, da svi moji dogovori imaju jednu zvjezdicu koja kaže da dolazim ako ne krene porod, ali s time se nekako naučiš živjeti i sve je ostalo poprilično redovno. Ujutro se normalno ustanem i pošaljem djecu u školu. Dođem u udrugu, odrađujem mentorstva uživo ili online, razgovaram s klijenticama, održavam edukacije. I to tako funkcionira dok me ne pozovu na porod, a onda odlazim i ne znam kad ću se vratiti – govori nam Anita.
A iako iza sebe ima jako puno porođaja u kojima je pomagala, otkriva nam da zaista svaki pamti, a posebno je lijepo iskustvo i velika čast kada je klijentice ponovno pozovu da bude njihova doula. Velika je stvar i kada neka od njih odluči ići Anitinim stopama.
– Svaki je porod neizvjestan. Uvijek kažemo svojim klijenticama da je, kakav god on bio, ishod isti, a to je dijete u rukama. Nažalost, to nije baš uvijek istina, tako da su najteže podrške bile onim majkama kojima je dijete preminulo, a svejedno su morale proći kroz porod. To su izuzetno teške priče, ali nevjerojatno je koliko su žene snažne, kako se i medicinski tim i partneri zajedno okupe i prođu to najbolje što mogu. Teško je i kada se odjednom nešto zakomplicira, a u tim situacijama treba biti u miru sa sobom i vjerovati stručnom timu koji je tamo medicinska podrška, a opet ostati dovoljno jak i ne raditi paniku jer majka baš tada treba nekoga tko će vjerovati da će sve proći kako treba – iskreno će Anita pa domeće kako baš svaku od svojih klijentica vidi kao superženu jer svjedočiti njihovim transformacijama u majke, u trenutku kada su nevjerojatno ranjive, a istovremeno i neizmjerno snažne, izuzetna je privilegija.
Status žena
– Naša je organizacija članica europske mreže doula i svake godine u drugom gradu imamo velike konferencije. Tamo sam upoznala superžene koje u puno gorim okolnostima rade goleme stvari. Jedan od primjera su naše kolegice iz Grčke koje rade s izbjeglicama u stravičnim uvjetima. Takav tip požrtvovnosti je fascinantan i stvarno im se divim – komentira Anita.
VEZANI ČLANCI:
Iako smatra da vidljivost njihove udruge i razumijevanje za potrebe majki sve više dobiva na važnosti posljednjih godina, nije joj svejedno kada se osvrne na odrastanje svojih djevojčica u Hrvatskoj i status žena na našem području.
– Ne bih rekla da će im biti lako, ali mislim da majčinstvo zapravo stvara superžene i da daje prostor za ekspanziju nas žena u nešto puno jače. Time dobivamo golem kapacitet da se zaštitimo, što nas osnažuje i u drugim dijelovima života. Mislim da se u našoj kulturi još uvijek ne razmišlja dovoljno o tom emotivnom kapacitetu majke. Izuzetno je teško gurnuti svoje potrebe sa strane kako biste se mogli brinuti o potrebama drugog bića, čega i same žene često nisu svjesne. U društvu definitivno nedostaje te emotivne podrške. Naša udruga radi jako puno odličnih programa i mnogo toga je besplatno za naše korisnice. Trenutačno provodimo treći ciklus projekta “Podržano majčinstvo”, koji se održava online, tako da je to jedna mogućnost za sve one koje ne žive u mjestu gdje postoje doule. Provodimo i radionicu “Ljudska prava u porodu”, što je spoj građanskog i zdravstvenog odgoja. Na toj smo radionici educirali više od 1500 žena i njihovih partnera, ponajprije u Zagrebu, ali i u drugim dijelovima Hrvatske i nekako imam osjećaj da takvom inicijativom pomalo mijenjamo sustav – zaključuje Anita.
