Grudičast, mrvičast, intenzivna mirisa i okusa, prvoklasna autohtona delicija prominskoga kraja, nekad hrana siromašnih pastira, danas poslastica za imućne gurmane. Riječ je o siru iz mišine, proizvodu koji se ne može kupiti na policama trgovina, već samo na malim obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, poput onoga obitelji Tanje i Željka Tošića u Razvođu nedaleko od Oklaja.
Višak mlijeka
Sir se proizvodi od ovčjeg, kozjeg ili kravljeg mlijeka, a specifičan je po zrenju u janjećoj koži.
– Kada smo se iz Zagreba preselili na selo, nismo znali čime bismo se bavili. Kako su djeca pila puno mlijeka, kupili smo kravicu, pa smo napravili i štalicu... i tako je krenulo. Nakon jedne krave dobili smo drugu, kad se krava otelila, nismo znali kamo bismo s viškom mlijeka. U početku sam višak pretvarala u kiselo mlijeko, ali i tu se stvarao višak, pa smo odlučili raditi sir. No, ne bilo kakav. Rekoh zašto da to ne bude sir iz mišine – otkrila je Tanja Tošić, rodom Slavonka, inače po zanimanju frizerka.
Dok je ona posao frizera stilista u jednom zagrebačkom kazalištu zamijenila pregačom, njezin suprug Željko posao u policiji zamijenio je poljoprivrednim vilama.
Štala i vile
– Nikada se više ne bih vratio u grad. Nemirna sam duha, a Razvođe je ispunilo moj životni san. Nakon prve, jutarnje kave ulazim u staju, muzem krave, vodim ih na ispašu, danas ih imamo 15-ak. Potom se supruga u maloj sirani baca na posao. Nije bilo lako, u kreditima smo do grla, ali nadam se da ću jednoga dana uz sir iz mišine i domaći pršut na svom obiteljskom gospodarstvu svakome gostu moći ponuditi i originalnu priču “dalmatinskoga sela” – dodaje Željko Tošić.
Priprema sira iz mišine s područja Dalmatinske zagore, Velebita i Like postala je nematerijalno kulturno dobro, prema rješenju koje je izdalo Ministarstvo kulture. O vremenu kada se počeo proizvoditi nema preciznih podataka, no nagađa se da se počeo proizvoditi slučajno, spontanom fermentacijom mlijeka u mješini u kojoj se nekada davno čuvalo mlijeko.
