Iako je u kolovozu prošle godine Katar, nakon što su mu Saudijska Arabija, Bahrein, Ujedinjeni Arapski Emirati i Egipat uveli sankcije, ukinuo vize za osamdesetak zemalja, među njima i za Hrvatsku, to treba uzeti s blagom rezervom. Naime, kad sletite u impresivnu zračnu luku u Dohi, koja radi non-stop i ne zatvara svoj veći dio kompleksa kao, recimo, Heathrow u Londonu, hrvatski državljanin mora zatražiti dozvolu ulaska u Katar, koja je, srećom, besplatna. Ove olakšice, što se tiče zapadnog Balkana, vrijede samo za nas i Slovence.
Zrakoplov zaobilazi Saudijsku Arabiju
Kako sam preko Katara putovao i u Tajland i natrag, želio sam posjetiti i tu malu, bogatu, pustinjsku zemlju, koja se preko noći našla izoliranom od arapske braće. Dok se vozite Qatar Airwaysom iz Zagreba, uočavate kako avion radi luk oko Saudijske Arabije koja je zatvorila svoj zračni prostor za katarske avione. Zrakoplov leti iznad Iraka, a onda s one strane Perzijskog zaljeva, sve dok ne dođe u ravninu Katara, pa skreće prema zemljici. Zanimljivo da avion radi luk i oko Dubaija na liniji Doha – Bangkok, pa kad se gleda karta, jasno je da iranske vlasti zapravo drže u šaci ovu zrakoplovnu kompaniju. Kad bi još i Iran zatvorio zračni prostor, ova bi kompanija mogla zatvoriti vrata jer nijedan avion više ne bi mogao poletjeti iz Dohe. Ne samo avion nego ni brod ni automobil.
No, Katar i Iran dijele dosta toga zajedničkog, a prije svega najveće plinsko polje na svijetu – Sjevernu kupolu – koje se nalazi na katarsko-iranskoj granici u Perzijskom zaljevu. Naziv polja s iranske strane je Južni Pars. Zahvaljujući tom polju, Katar je najveći izvoznik ukapljenog zemnog plina, proizvodi gotovo 77 milijuna tona plina godišnje, pa je mali emirat postao jedna od najbogatijih zemalja svijeta. Plin im je omogućio goleme infrastrukturne projekte od kojih su trenutačno u fokusu stadioni za Svjetsko nogometno prvenstvo 2022. koje će se održati u Dohi. Ili možda ipak neće, ako Fifa, kako se sada stidljivo najavljuje, počne preispitivati način donošenja odluke da se Kataru dodijeli domaćinstvo koje je, navodno, odrađeno uz puno guranja petrodolara u džepove potkupljivih nogometnih moćnika.
Udobna grdosija
Qatar Airways jedan je od ponosa ove zemlje, avioprijevoznički div u stalnom je nadmetanju s Fly Emiratesom u luksuzu i sigurnosti. Avioni kojima sam putovao doista su udobne grdosije, sa sjajnom ponudom filmova i glazbe za kraćenje vremena. Među filmovima pronalazim i jedan hrvatski, “Goran” Nevija Marasovića i odlučujem ga pogledati. Ipak, nakon što sam ga odgledao, zažalio sam jer me je ispunio tipičnom hrvatskom depresijom. Pronalazim u ponudi nekoliko albuma AC/DC i puštam kultni album “Highway to Hell”. Djevojka pokraj mene, tipično, sluša Leonarda Cohena.
– Nije u sankcijama sve ni tako loše, barem sad ne vozimo lokalne linije u Saudijsku Arabiju – kaže mi mladi stjuard. Za razliku od nekih prošlih vremena, mladići su sve češća pojava u ovom poslu, nekad je stjuardesa bila simbol avioprijevoza, danas im posao “otima” sve više mladića.
– Baš i nemaš nekog izbora kako provesti vrijeme u Saudijskoj Arabiji dok čekaš povratak. Lako je u Bangkoku provesti dan i noć, ili u Sydneyu, ali u Riyadu...
– A u Zagrebu? – pitam ga.
– Bio sam par puta na letovima za Zagreb, za mene je to malo pretih grad i, naravno, u ovo doba godine prehladan.
U Dohi se nakon sređivanja papira ukrcavam u autobus broj 77 koji vodi do kultnog Souq Waqifa, staroga grada. Vozač mi kaže kako taj dio grada procvjeta tek oko 16 sati, a kako do toga imam još dva sata, odlučujem se njime provozati po Dohi. Idemo najprije u West Bay (Zapadni zaljev), poslovnu zonu u kojoj strše neboderi s potpisom najvećih svjetskih arhitekata. Dok iz daljine izgleda čarobno, a po noći očaravajuće, kad uđete u taj dio grada, malo vas zbuni slab promet i malo ljudi na ulicama, iako je vani ugodnih 25 stupnjeva. Promatram prazne ulice i vjerujem da se ovdje buran život ipak uglavnom odvija u neboderima, hotelima i šoping-centrima. Idemo dalje i dolazimo do posebne atrakcije, luksuznog naselja The Pearl Qatar, umjetnog otoka u obliku školjke, u kojem stranci kupuju luksuzne stanove u modernim neboderima. Ovakva su naselja sve popularnija u Dohi jer je strancima zabranjeno kupovati zemlju, pa su ovakva mjesta idealan način da se od njih zaradi. Ona su i osmišljena za njih jer Katarci ne žive u neboderima i stambenim blokovima, već isključivo u prizemnim ili kućama na jedan kat.
Život se liberalizirao
Autobus se vraća natrag i silazim u Souq Waqifu koji se sada već budi. Razmjenjujem dolare koji su mi ostali iz Kambodže za katarske rijale. U mjenjačnici mi traže putovnicu i dozvolu za boravak, zapisuju podatke i to razmjenjivanje novca traje dosta dugo. Konačno idem popiti kavu, nakon dva tjedna u Tajlandu i Kambodži gdje je izražena kultura čaja, a kava je skupa i loša, dolazim tamo gdje očekujem da me ta crna tekućina obori s nogu. No ni ovdje nisam imao sreće, konobarica iz Nepala donijela mi je neku crnu brljotinu, ali mi je ispričala ponešto zanimljivosti iz ovoga grada.
– Promijenio se otkako su susjedne zemlje Kataru uvele sankcije. Život se malo liberalizirao, i to kao za inat Saudijcima i Emiraćanima. U Dohi se danas parovi puno slobodnije drže za ruke i grle, žene hodaju i oskudnije odjevene, dobro, francuski poljubac na ulici baš i nije poželjan... Ali tu je dopušteno dosta slobodnije ponašanje nego u Dubaiju, pogotovo u Abu Dhabiju. Nećete u zatvor zbog ljubavi.
Iako na ulicama grada ima dosta žena u hidžabu, štikle i zlato koje viri ispod svilenih crnih pokrivača otkrivaju njihovo beskrajno bogatstvo. Ovdje žene nemaju podređen status kao u nekim drugim arapskim zemljama, iako se to može činiti na prvi pogled. Šeika Moza, supruga dojučerašnjeg emira, diktira promjene, pa su zbog nje i druge žene počele hodati otkrivene.
Svi u krugu od 20 km
Ulice staroga grada šarene su od bezbrojnih štandova i turista. I ovdje se kuha na ulicama: Turčin prodaje sladolede, drugi radi nekakvu kavu u pijesku, nailazim na irački, pa perzijski, turski, libanonski restoran. Nema autentične katarske hrane pa su uglavnom zastupljena jela susjednih naroda. S lakoćom se odlučujem za moju omiljenu libanonsku kuhinju i za ne tako puno novca najedem se juhe od slanutka, humusa i falafela. Naravno, naručio bih čašu vina, ali toga ovdje nema – pivo i vino mogu popiti samo u hotelima s pet zvjezdica, uz predočenje putovnice i za puno novca. Za večerom srećem Bojana Mustura, dizajnera koji radi u Dohi i usput fotografira. Pristupačnog i razgovorljivog mladića zamolio sam da mi ustupi fotografije i napiše svoje impresije o Dohi na što je rado pristao. Iako su bogati, Katarci to neće bahato pokazivati. Čini se kao da su bliski jedni s drugima, uostalom gotovo svi žive u Dohi, u zemlji su praktički još dva-tri mjesta, Al Khor i industrijska naselja Mesaieed i Dukhan. Ostalo je pustinja, tako da svi žive u krugu od 20 kilometara od Dohe. Ali svi su milijunaši.
Doha je sva u pogonu, u pokretu, nije lijena, već zaigrana, život teče sporo i nekako sretno, poput meda, osjeća se ležernost, plivanje u novcu bez stresa. Možda su prijetnje susjeda i sankcije malo pokvarila idilu, ali tu su Turci i Iranci koji će čuvati suverenitet Katara. Bar su se tako sada posložile geopolitičke karte. A koliko su Katarci zahvalni za ovakav život, vidljivo je na svakom koraku. Naime, posvuda su fotografije šeika Tamima bin Hamada Al Thanija: njegovi brkovi smiješe se s nebodera, plakata, sa suvenira, on je na majicama, šalicama, pladnjevima, tanjurima, i očito u srcima svojih sunarodnjaka. Kad sam odlazio iz Katara, pomislio sam kako bi bilo sjajno da se Svjetsko nogometno prvenstvo 2022. igra baš sada, zimi, kad je u Kataru izrazito ugodno. Jer svi, baš svi ovdje kažu: Kad dođe ljeto, ovdje i pijesak cvili od muke.
reklama da im se ne oduzme Svjetsko prvenstvo?