Kad ga upitate da se predstavi, jedna od prvih stvari koju će izgovoriti jest da je rođen na isti datum (samo više od stotinu godina kasnije) kao i jedan od omiljenih mu pisaca, William Faulkner. Zatim ćete doznati da mu je "najdraži čovjek" Bob Dylan, da na Filozofskom fakultetu u Splitu studira hrvatski jezik i povijest umjetnosti te da je na drugoj godini. A onda će reći i ponešto o sebi i svojim promišljanjima:
– Čovjek sam kojemu je prioritet biti zahvalan na svemu što mu dođe na put. Ovisan sam o trenutku, stremim neposrednosti, nastojim raditi selekciju – što trebam, želim, mogu, za što sam sposoban. Želim imati budna čula, djelovati i biti maksimalno bez figa u džepu. Iako ih je neizbježno imati. Prolazim kroz prilično običan put, ni po čemu nisam izniman niti je taj moj put bitno drukčiji od puta bilo kojeg drugog suputnika. Ma, svi smo mi zapravo isti, samo se iz drugih zakutaka interpretiramo – uvodi nas u priču 21-godišnji Domagoj Silobrčić iz Splita.
Napisao tri epa
No bez obzira na to koliko se Domagoj nastojao prikazati običnim i prosječnim, ipak uz sličnosti ima i razlike između njega i njegovih vršnjaka. Negdje sa sedam godina prvi se put popeo na pozornicu. Umjetničke gene mogao je "povući" sa svih strana obiteljskog stabla jer u njegovoj obitelji ima i glazbe i baleta i glume. Danas je iza njega niz predstava i raznovrsnih uloga. I taj je dio, složit ćemo se s njim, ono što ga možda izdvaja, no ne i pretjerano razlikuje od dijela vršnjaka, manje ili više uspješnih u glumačkim vodama od njega. Nešto je drugo što ga, htio on to priznati ili ne, ipak razlikuje. Domagoj je, naime, napisao 50.000 dvanaesteraca te tri epa, s koncentričnim radnjama. Prvim epom, koji je pisao dok je još bio u srednjoškolskoj klupi, sad baš i nije pretjerano zadovoljan pa kaže da mu je epski prvijenac "srodan Eneidi jedino po činjenici što ga je autor išao spaliti". Drugi je posvetio "jednoj divnoj ženi" koja mu je puno značila i oslobodila ga da ga uopće napiše. Kopiju je predao "onoj koja će se prepoznati" i zahvalio joj. I pozdravio se s njom. Treći je ep napisao za svoju dušu i rado mu se vraća – ili radnju sabirati u prvi plan ili stilistički je dotjerivati. Što se tiče dvanaesteraca, u njima je nastojao opjevati neka sebi draga djela, poput Faulknerova "Sartorisa":
– Gluma mi daje puno prostora, dvanaesterci su me oplemenili, a sad sam našao medij koji me silno ispunjava. Doznat ćete – pomalo tajnovito će dodavši kako je dnevno posvećen po nekoliko sati svojoj novoj inspiraciji.
Hoće li djelić onoga na čemu radi prenijeti i na jednu minutu filma koji snima u sklopu projekta Moja.hr, kao ovogodišnji predstavnik Splitsko-dalmatinske županije, doznat ćemo za desetak dana u Kašteliru kod Poreča, na svečanoj završnici projekta. U snimanju i realizaciji vlastite vizije Silobrčiću su pomogli – netko angažmanom, netko savjetom, potporom i prostorom – Teo Tudor, Matko Petrić, Ana Rebić, Laura Jurišić, Erik Lončar, Frane Ćetković, Andrej Marić, Mia Antić, Marino Vrca, Antea Burazin, Ivo Perkušić i kafić Teak, poimence nabraja.
– Apsolutno sam zahvalan što ću se imati priliku izraziti i pokazati Split, grad koji nudi doista iskrenu priču. I ne samo da mi je to velika čast i da mi laska što mi je pružena ova prilika, meni je to i veliko zadovoljstvo i potpuno sam koncentriran na projekt. Mogu reći da mi je bilo i teško i lijepo i lako snimati, da sam doživio plejadu emocija stvarnosti – kaže Domagoj, koji je za mjesto razgovora odabrao Marjan opisavši ga mjestom spokoja, slobode i mjere koje po njemu najbolje oslikava Split i na kojem on uživa biti.
Dnevno 20 kilometara
No nije ovaj šumoviti brežuljak jedino posebno mjesto koje će izdvojiti u svome gradu:
– Osim što čitam, pišem i slušam glazbu, jedna od mojih velikih pasija je i šetanje. Kada je nastava zbog pandemije bila online, znao sam u danu napraviti po 60.000 koraka – od sjevernih vrata do Kašjuna pa od zapadne obale do Sirobuje. I tako dva puta dnevno. Sad prehodam oko 20 kilometara u danu, uglavnom po noći, kad završim s obvezama. Lijepo je obalu vidjeti noću – govori Domagoj, na čijim su se pješačkim rutama našli valjda svaki kutak i znamenitost grada – i Dioklecijanova palača i Poljud i Matejuška i Kman i Kocunar i Bačvice i Žnjan i Blatine...
– Obožavam šetnje. Tako sam upoznao cijeli Split, nikada mi ovo moje ježđenje nije dosadilo – izgovara Domagoj Silobrčić prije nego što će nastaviti nekom svojom splitskom stazom.
