“Moj suprug, Stu, bio je spreman za preseljenje u manju kuću prije pet godina. Meni je trebalo više vremena da se prilagodim, ali sada sam i ja spremna. Uglavnom. Jer prije nego što možemo prodati našu kuću i prigrliti jednostavniji način života, morat ćemo se odreći puno toga, i ne mislim samo na gomilu kućanskih "stvari". Ne možemo prijeći taj most dok naš pas ne prijeđe "na drugu stranu". Samo ta pomisao ispunjava me tugom”, priča Abby Alten Schwartz za Huffpost.
Chase je mješanac njemačkog ovčara i škotskog ovčara kojeg su udomili iz spasilačke skupine 2010. godine, devet dana nakon što su uspavali prethodnog psa. "Ne mogu to opet proći", plakala sam svom veterinaru dok je uspavljivala našeg zlatnog retrivera, govori Abby. To je bio drugi zlatni retriver kojeg su izgubili zbog raka u razdoblju od šest godina. “Koliko god sam voljela tu pasminu, bila je sklona raku, i nisam mogla podnijeti još jednu preranu smrt. Možda bi nam mješanac pomogao da smanjimo rizik.”
VEZANI ČLANCI:
"Imam mješanca s ovčarom", rekla joj je jednom prilikom veterinarka, priča Abby. "Želite li vidjeti sliku?" Imao je dugačku njušku i blage oči. “Nasmiješila sam se kroz suze”, kaže. Nekoliko dana kasnije na webstranici ugledala je Martyja, nastavlja Abby, jednogodišnjeg mješanca kojeg su našli kako luta u Kentuckyju, a sada je bio smješten u predgrađu Philadelphije. Sumnjalo se da je možda bio zlostavljan. Uvjerila je supruga i kćer da ga odu pogledati. Martyjeva privremena skrbnica imala je dva čistokrvna ovčara. Marty je bio manji – težio je oko 19 kilograma, a rebra su mu se još uvijek isticala nakon preživljavanja na ulici. “Kad se Marty okrenuo na bok i dotaknuo mi nogu pjegavom šapom, osvojio me…”
"Stvarno mislim da bismo mu mogli pružiti dobar dom", rekla je suprugu. "Ako to napravimo, radimo to zbog tebe. Meni ne treba još jedan pas." Preimenovali su psa i dali mu ime Chase. “Na Chaseovu prvu noć, povezao se sa mnom poput patkice, slijedeći me po kući.” Zlatni retriveri su luckasti, razigrani i privrženi. Chase ne liže i može izbjeći ispruženu ruku poput boksača. Nema interesa za igračke za žvakanje, plišane životinje ili donošenje loptice, dodaje. “Mrzi češljanje i ostavlja hranu netaknutom sve do spavanja, kad grebe po sofi dok mu netko od nas ne doda još dodataka u zdjelu. Ako ga počešete iza ušiju, nagnut će se prema vama i uzdahnuti.”
VEZANI ČLANCI:
“Chaseu je trebalo najduže od svih naših pasa da ga shvatimo, zbog čega će nam najviše i nedostajati. On je moj kolega tijekom radnog dana, spava na sofi u mom uredu u kući i zna kad sam spremna za šetnju. Tada pleše oko mene i lagano gricka moju nogu dok mu ne stavim povodac.” Trebalo je vremena da njihova kćer Sammie prihvati Chasea, ali nakon nekog vremena postali su najbolji prijatelji. Sada, s 27 godina, Sammie je odgodila selidbu, ne želeći propustiti Chaseove posljednje dane.
VEZANI ČLANCI:
“Moj muž već godinama pretražuje oglase za nekretnine, tražeći stan za našu sljedeću fazu života. Nedavno sam naslijedila mali stan uz more od svojih roditelja. Nalazi se u gradiću u New Jerseyju koji volimo posjećivati već 35 godina. Tijekom pandemije, Stu je dobio ideju. Ako obnovimo apartman, mogli bismo tamo živjeti stalno." No, stan je u kompleksu u kojem ne dopuštaju kućne ljubimce, iako postoji sumnjivo visok broj životinja koje se službeno vode kao terapijski psi, kaže Abby. Dovođenje Chasea nije opcija. S 15 godina, njegove noge nisu više bile stabilne, bio bi poput ždrijebeta na klizaljkama na pločicama. Osim toga, laje, a ta navika se pogoršala s godinama.
VEZANI ČLANCI:
“Istina je da, nakon desetljeća odgovornosti, mali dio mene žudi za slobodom života bez kućnih ljubimaca. Do tada, ostat ćemo u našoj kući s ograđenim dvorištem i kvartom savršenim za šetnje. Jedne noći, Stu i ja razgovarali smo o našim budućim planovima kad nas je Sammie prekinula”, govori Abby. "Znam da ste uzbuđeni zbog selidbe, ali nemojmo zaboraviti uživati u ovome, ovo je posljednji put da ćemo svi četvero živjeti zajedno pod jednim krovom."
“Pogledala sam tetovažu na njezinu gležnju, obris Chaseove glave, jedno uho gore, drugo napola spušteno, i tada me pogodilo: Bili smo troje odraslih, vezani na jednom mjestu zbog naše zajedničke ljubavi prema jednom psu. Uskoro će se jedno veliko poglavlje mog života završiti. Neću se samo oprostiti od života u kući i svakodnevnog viđanja svoje kćeri, nego i od dijeljenja života s kućnim ljubimcem. Od tog razgovora osjećam zahvalnost za ove dragocjene dane. Zadržavam se na šetnjama, dopuštajući Chaseu da njuška dok ne bude zadovoljan. Ostajem budna do kasno s kćeri, gledajući "Kućanice", naša bliskost i smijeh sada su mi vrjedniji od sna.”
VEZANI ČLANCI:
Dvije stvari mogu biti istinite u isto vrijeme, dodaje Abby. “Mogu biti uzbuđena zbog nove faze života koja slijedi i potpuno nespremna pustiti ovu fazu da završi. Sammie je pronašla stan i seli se ovaj mjesec. Iako ću još uvijek imati svog četveronožnog bebača kod kuće, već osjećam tugu zbog njegovog neizbježnog odlaska. Chase je nadživio sve pse koje sam ikad voljela, uključujući kućne ljubimce iz djetinjstva. Svaki gubitak ostavio me praznom i ostavio tihu prazninu u kući. Tjednima bih čula nepostojeći zvuk noktića kako tapkaju po parketu, osjetila težinu nevidljivog psa kako skače na moju stranu kreveta. Svaki put, nakon tog gubitka, samo bi potraga za novim psom omogućila tračak sreće da preživim tugu.”
“Oduvijek sam mislila da je nepošteno što psi žive tako kratko, ali tješila sam se znajući da nam to omogućuje da volimo mnoge tijekom života. Da moj posljednji pas nije umro tako mlad, nikad ne bih upoznala Chasea i pružila mu siguran dom pun ljubavi i obitelj. Ali ovaj put, neće biti novog psa koji čeka u krilima”, kaže Abby. Veza između čovjeka i psa je tako čista i bezuvjetna. Psi traže tako malo od nas u zamjenu za svoju bezuvjetnu ljubav. I dok se čini da je tuga zbog gubitka njihovog društva velika cijena koju plaćamo, privilegija voljeti psa nadmašuje tu bol, dodaje.
“I kakva je to privilegija bila voljeti Chasea. Čak i za vrijeme najgorih dana, nemoguće je ne nasmijati se kad pritisne svoju meku njušku uz moju ruku, kad se neizmjerno veseli šetnji ili kad iznenada počne trčati poput lude po dvorištu. Sreća nije komplicirana, pokazao mi je. Drijemanje tijekom dana, poslastica i šetnja s najboljim prijateljem mogu biti sasvim dovoljni.” Dodaje kako je nedavno na Instagramu vidjela video o psu starom 27 godina i našalila se sa suprugom kazavši mu: "Još samo 12 godina. Zarijem lice u Chaseov vrat i šapnem mu na uho: 'Dobar si dečko. Molim te, ostani još malo.'", priča Abby.
Karneval za dlakave prijatelje: Na Copacabani su zamaskirali čak i psiće
