Kad smo dobili nominaciju Josipe Maksimović (23) za Divu godine u kojoj je prijavila svoju instruktoricu plesa Iris Hrvoj (30), odmah smo pomislili da je za pričanje ove priče trebalo mnogo hrabrosti. Naime, Josipa se dugo vremena borila s napadajima panike, a riješila ih se zahvaljujući iskustvu s Iris.
Iris je danas instruktorica plesa, a prije devet godina dobila je meningitis čija je posljedica bila paraliza cijelog donjeg dijela tijela, što ju je zaustavilo u daljnjem napretku i plesu. Tad je imala 21 godinu, a riječ je o uistinu mučnom razdoblju. Naime, kako kaže Iris, doktori su rekli da će ostati slijepa, gluha ili paralizirana. Roditelje su već pripremili na najgore, a djevojke s puno lakšim oblicima meningitisa su umirale. Ipak, nije se predala te je, zahvaljujući upornosti i vježbama, opet pohodala, a zatim i proplesala.
Upoznajte ove dvije dive i koje stvarno mijenjaju pogled na život.
Josipa je studentica druge godine diplomskog studija na Akademiji za umjetnost i kulturu. Radi kao novinarka i fotografkinja na jednom osječkom portalu, a u slobodno se vrijeme bavi raznim vrstama umjetnosti.
Sama kaže kako je Iris upoznala u vrlo čudnoj fazi života:
Sjećam se da nisam znala što ću sa sobom, bila sam u potrazi za smislom. Mučila sam se s napadajima panike od 2016., imala sam problem s nazivanjem taksija, jedenjem u javnosti i stotinu drugih „sitnica“ koje su me svakodnevno izbacivale iz zone komfora.
Za Irisin je plesni studio čula nedugo nakon što se otvorio preko kolegice koja je imala sličnih problema po pitanju socijalizacije. Poslala joj je taj studio kao nestvarnu "oazu", a Iris je rekla kako ju je vječna ljubav prema plesu, koju vuče još od djetinjstva, molila da postane dijelom toga:
Postojao je veliki strah jer sam mislila da me okolina neće prihvatiti i da se neću moći opustiti. Došao je dan kada su mi se sve nedaće „popele do grla“ – pomislila sam „Dosta je, ili ćeš sad riskirati ili nećeš nikad“, uzela mobitel u ruke, nazvala kolegicu i pitala ima li mjesta za mene u grupi. Prvi sat je besplatan, rekla mi je. I tako sam otišla, s mišlju kako mogu doći bez obaveze i pobjeći bez da me ikada više vide, u slučaju da se ne snađem. To se nije dogodilo.
Josipa je rekla da se prvi put osjećala kao mačić kojeg su bacili u vodu, ali neku toplu i mirišljavu. Kaže kako je studio bio točno onakav kakvim ga je zamišljala - u njezinim najdražim bojama, komforan, prekrasno uređen:
Odašiljao je posebnu energiju. Iako sam to prvi put pripisala interijeru, shvatila sam da je energija posebna zbog ljudi koji tamo dolaze, a posebice zbog Iris. Drugi put kada smo imali trening, ostale djevojke nisu mogle doći, što je značilo da sam bila osuđena na individualni trening s Iris. Kakve li sam ja moralne borbe imala na putu do tamo! Sjećam se da sam nekoliko puta znala zastati i krenuti nazad prema kući. Pobijedilo je to da sam otišla u studio i prvi se put suočila sa svojim strahom. Nisam požalila.
Iris je tad s njom podijelila svoju životnu priču koja je, kako kaže Josipa, stvarno vrijedna divljenja i u potpunosti joj je promijenila pogled na život.
Naime, kad je bila djevojka, Iris je oboljela od meningitisa i meningokokne sepse, koje su rezultirale time da je završila u komi. Nakon što se probudila iz kome, ostala je paralizirana od struka nadolje. Ipak, to ju nije pokolebalo. Radila je ono što je najviše voljela raditi prije bolesti – plesati. I taj ples ju je izvukao.
Iris je inače rodom iz Zagreba, ali je riskirala i uz potporu HZZ-a otvorila vlastiti plesni studio u Osijeku. Josipa za Iris kaže kako je, na prvi pogled, prava malena "džepna Venera", ali joj se u očima vidi posebna snaga koju odašilje:
Što se tiče načina na koje treninzi funkcioniraju, studio je omanji pa samim time inicira prisniju atmosferu. Zbog ograničenosti prostorom, na treninzima nas bude maksimalno sedam, ali tada bude „napeto“. Iako je teoretski prostor problem, Iris se prema poslu odnosi tako da sa svakom osobom radi individualno, doslovno kao osobni trener, tako da ne postoji nešto što je uz nju nemoguće savladati. Svaka je žena u studio ušetala s rečenicom „Ja ne mogu to i to, jer sam previsoka, predebela, preukočena.. Svaka je imala neku nesigurnost. I svakoj je posebno Iris dokazala da su prepreke samo u glavi i da je uz pravi pristup moguće postići sve – od senzualnosti, do rekreacije i odličnog tijela pa čak i pomaknuti vlastite granice.
Studio postoji nešto manje od godinu dana, a Josipa kaže kako je njegov potencijal nadrastao sva očekivanja:
Žene koje dolaze tamo, ne odlaze. DOSLOVNO. Ne postoji žena koja ne trenira barem dvije vrste plesa (ili postoji, ali samo zato što ima obveze). Postoje i one koje treniraju po tri programa (cijeli tjedan). Jednom kad uđeš tamo, nema povratka na staro. Sve što je dio tog studija djeluje terapeutski na milijun načina. U studiju je „paprikaš“ godišta, gradova i kultura.
Josipa je rekla kako danas više nema napadaje panike - nesigurna je kad ima loš dan, ali samo unutar plesnog studija jer zna da takva tamo može biti. Kaže kako je neizmjerno sretna jer zna da joj je to iskustvo promijenilo život od prvog dana kad je kročila u Studio eMotion. Josipa je zaključila kako misli da Iris zaslužuje titulu Dive godine jer je ovo uistinu bila njezina godina.
Zamolili smo i Iris da nam kaže nešto o sebi. Kao iz topa je ispalila da je ispunjena i sretna žena:
Radim, zapravo, živim posao koji volim i koji me ispunjava u svim segmentima mog života. Kada pogledam unatrag, dvadeset i pet sam godina svog života posvetila ovome što danas radim. Educiram se konstantno te kao žena rastem uz svoje vježbačice i prijateljice u svim aspektima.
Iris je rekla da je neopisivo vidjeti osmijeh na nečijem licu i transformacije koje se događaju, a pritom misli na općenitu kvalitetu života i van zidova studija. Ono što je najviše oduševljava je to što, prenoseći svoju strast, gdle kako žene otkrivaju sebe, proživljava njihovu ranjivost, snagu i uživanje u vlastitoj ženstvenosti kroz pokret, objedinjujući fizički i emocionalni aspekt žene.
Puno je to više od fizičke aktivnosti – u pitanju je ispreplitanje životnih priča, emocija, iskustava, a rekla bih iskustveno i terapeutski pristup pokretu. Programi koje vodim, rezultat su dugogodišnjeg rada na sebi, transformacija koje sam i sama prošla i mnoštva različitih radionica i edukacija u Hrvatskoj i inozemstvu; produkt mog plesačkog, koreografskog i instruktorskog iskustva.
Sve je započelo s ritmikom, nakon čega se petnaestak godina bavila ritmičkom gimnastikom, a zatim se posvetila radu s najmlađima u klubu. To je i započela njezina plesna priča: nekoliko je godina bila u reprezentaciji Hrvatske u nekoliko plesnih stilova, a svijet fitnessa došao je nekako prirodno nakon svega:
Licencirana sam instruktorica pilatesa, joge, grupnog fitnessa uz glazbu, Piloxinga, a odnedavno i Zumbe. Kada pogledam svoje prve fotke s ritmike, na koju sam išla od četvrte do šeste godine života, a kada su me pitali što najviše volim, uvijek bi odgovorila – plesati.
Iris nam je odgovorila i na jedno teško pitanje: je li ostvarila svoj san? Misli da je jer pleše i prenosi ljubav prema plesu i pokretu, što nakon toliko godina za rezultat ima i međusoban utjecaj na živote između nje i njezinih polaznica:
Oduvijek sam imala želju otvoriti svoj studio, ali nikada nisam ozbiljnije razmišljala o tome. Jedne sam večeri, vraćajući se s treninga, shvatila da zbog financijske situacije ponovo trebam tražiti alternativu kako bih mogla nastaviti raditi ono što volim (nema što nisam radila u međuvremenu). S druge strane, imala sam potrebu ponuditi ženama više od onoga što sam tada mogla – nedostajalo mi je mogućnosti i prostora da u potpunosti budem svoja i oslobodim vlastitu kreativnost. Sloboda, intimniji treninzi i individualniji pristup, druženja, radionice i ostalo. Stvoriti mjesto, gdje je moguće u potpunosti biti svoj, poput „utočišta“, prostora u kojem ćeš osluškivati sebe i osvijestiti unutarnju snagu kroz pokret.
U cijeloj priči veliku joj podršku pružaju njezin partner i obitelj. Iris kaže da, kada zaista živite svoj poziv i njemu ste u potpunosti posvećeni, potrebno je puno razumijevanja i ljubavi da bi drugi prihvatili takav način života:
Tu sam neizmjerno zahvalna svom partneru jer je u cijelom procesu nastanka studija, počevši od ideja pa sve do njegovog otvorenja, a također i sada, bio uz mene. Budući da sam zaista krenula „od ničega“ i uz pomoć potpore za samozapošljavanje pokrenula otvaranje studija, oboje smo osim te potpore prodali apsolutno sve što smo posjedovali kako bih krenula s radom.
U studenom će biti godinu dana kako studio postoji, a Iris samo kaže kako je stvarno vrijedilo. Ponajprije zbog žena koje su otvorenih srca prihvatile sve što je dijelom tog studija:
Vrijedilo je znoja, suza i borbe jer poruke, životi koje dijelimo i emocije nemaju cijenu i teško ih je pretočiti u riječi.
