– Pa tamo se niš’ ne događa! – ispalio je bez razmišljanja jedan od trojice petnaestogodišnjaka koji su vrijeme kratili igrajući videoigrice prije točno tjedan dana, prijepodne, u novozagrebačkom šoping-centru Avenue Mall. – Osim toga, Čovječe ne ljuti se, monopoli... igraju djeca. Pa nismo više mali... – objašnjavaju, neraspoloženi za dulji razgovor i pomalo u neprilici, jer ipak su za igraćom konzolom u Algoritmu zatečeni u vrijeme kad bi trebali biti – na školskoj praksi.
Hoće li i petogodišnjaci Mihael i Gabrijel Blažević za deset godina misliti isto? Zasad mama i tata uspješno kanaliziraju dječju radoznalost i interese, pa se braća podjednako vesele i kompjutorskim igricama i trenucima kada Crni Petar, Čovječe ne ljuti se... oko stola okupi cijelu obitelj.
– Kada bi se njih pitalo, vjerojatno bi se prije zalijepili uz igrice na tabletu, mobitelu i slično. Ali, zapravo, ništa manje se ne raduju i kad svi zajedno igramo neku društvenu igru – kaže mama Mišel Blažević.
– Tehnologija je sveprisutna i danas je neizbježno da djeca odrastaju uz nju. Loše je kad se pretjera, pa se klinci otuđe od vršnjaka i stvarnog života. S druge strane, zahvaljujući upravo toj tehnologiji, današnja djeca već s pet godina znaju neke stvari koje smo mi otkrivali u srednjoj školi – veli mama Mišel, koju su njeni blizanci zadnji put iznenadili kad su željenu igricu u bespućima interneta našli bez ičije pomoći.
Lijepa uspomena
No, zahvaljujući maminom i tatinom angažmanu, klasične će društvene igre Gabrijelu i Mihaelu zasigurno ostati lijepa obiteljska uspomena, pa je vrlo izgledno da će jednom i sami, u ulozi roditelja, svoj podmladak uvesti u zanimljiv i maštovit svijet društvenih igara.
– Ma da, društvene igre nikad neće izumrijeti. Dojam da su ih videoigrice već danas izgurale više je posljedica toga što se videoigrice intenzivno šire, a kompjutorska je tehnologija pritom dostupnija sve mlađoj djeci. No, to ne znači da društvene igre padaju u zaborav. Naprotiv, uvijek se razvijaju nove, moderne, aktualne i za sve uzraste. Uz mnoge se, pritom, mogu istovremeno zabaviti i tri generacije – govori Žarko Pintar, predsjednik udruge Igranje, koja okuplja zaljubljenike i radi na popularizaciji društvenih igara.
– Većini na spomen društvene igre prvo padaju na pamet Čovječe ne ljuti se, monopoli, eventualno Rizik te kartaške igre remi, kanasta, bela...No, posljednjih deset, petnaest godina razvijaju se i igre s visokosociološkim i edukativnim vrijednostima. Za razliku od starijih igara, u kojima je izuzetno prisutan faktor sreće i gdje igrač može brzo ispasti iz igre, modernije mu omogućuju da razvija plan i pobjedničku strategiju, odnosno da sam presudno utječe na tok i ishod igre. Autori modernih stolnih igara marginalizirali su faktor sreće, ona je prisutna tek toliko da igra zadrži određenu nepredvidljivost, ali u prvom su planu igrač i njegove sposobnosti.
U novijim igrama, osim toga, gotovo da i nema izbacivanja igrača, a pretežno su tako osmišljene da ne traju dulje od 90 minuta.
Sat i pol maksimum
Sat i pol mnogim je odraslima i zaposlenima, pokazalo se, gornja granica vremena koje u danu mogu posvetiti razbibrizi. Djeca, dakako, imaju više slobodnog vremena, ali ono je nerijetko u nerazmjeru s kvalitetom. Manjak je, konstatirala je u svome istraživanju i Kristina Čirjak s kolegicama s Hrvatskih studija, kvalitetnih sadržaja za slobodno vrijeme mladih. Orijentacija, pak, na online druženja osiromašuje i socijalizaciju i komunikaciju, koja se često svodi na razgovor u kraticama i sličicama (smajlićima).
U takvom je, pak, svijetu lako izgubiti pojam o granici stvarnog i virtualnog. Važna socijalna komponenta izostaje čak i kad se videoigrice igraju u tzv. društvu s nepoznatima, ali i prijateljima, koji sjede pred računalom svaki u svojoj sobi. – To, dakako, ne može nadomjestiti koristi od društvene igre za stolom. U klasičnim igrama ostvarujemo stvarni kontakt, razgovaramo, brusimo sposobnost uvjeravanja, dogovaranja i pregovaranja...
Čak ako se i ljutimo kad gubimo, učimo razmjenjivati mišljenja i da postoje granice. A sve su to kvalitete i vještine koje nam u konačnici trebaju u mnogim životnim situacijama. Videoigre su, pak, najčešće agresivne, nerijetko zastrašujuće za djecu i zapravo uvijek individualne. Internetski partner u igri samo daje privid socijalizacije – kaže psiholog Marijan Mihić, koji ističe da je prednost društvenih igara za djecu i to što nerijetko uključuju odrasle.
– To je dodatna vrijednost cijelog doživljaja, djeci vrlo dragocjena – zaključuje Mihić, koji je i privatno zaljubljenik u društvene igre.
Stoga, iako ponuda na policama trgovina višestruko preteže u korist videoigara, odrasli ipak ne bi trebali imati problema s izborom. Svakodnevica možda i jest modernija zahvaljujući tehnologiji, ali ljudska priroda i potrebe i dalje su nepromijenjeni.
>> Stimuliraju li video – igrice djecu ili ne?
>>Društvene igre pomažu djeci u razvoju govornih vještina
>>Mladić 'navučen' na igrice pet godina nije izašao iz kuće
