Hrabra, ekstravagantna i sa stavom, kratak je opis lanjske kolekcije Jurja Zigmana raskošno predstavljene u Guvernerovoj palači u Rijeci, gradu u kojem djeluje i živi, gradu na Kvarneru iz kojeg njegove kreacije putuju i u Hollywood. Upravo je posebnost, uz uvijek vidljiv autorski potpis kojim spomenuta kolekcija zrači, bila jedan od razloga zašto smo ove godine Modnu nagradu Ana Lendvaj odlučili dati baš njemu.
Koliko vam nagrade znače općenito, a koliko konkretno ova u čiju ćete se povijest dodjele upisati kao njezin drugi dobitnik?
Svaka nagrada znači ti onoliko koliko joj sam dopustiš. One te ne mijenjaju niti utječu na tvoj fokus, ali mogu biti razlog da budeš još bolji. A ova je nagrada svakako priznanje za moj rad i moju predanost ovom poslu.
Kako pamtite Anu Lendvaj?
Ana je bila posebna, novinarka koja je pitala ono što drugi nisu. Njezina su pitanja bila fokusirana isključivo na naš rad i uvijek je bilo primarno što se nosi, a ne tko nosi.
Kada bih joj odgovarao, često sam mislio da su mi odgovori predugi ili nevažni, da neće biti zabilježeni, ali sve što sam Ani rekao uvijek je bilo u tekstu. Znala je stvoriti neku ugodu u razgovoru u toj mjeri da bih baš njoj objašnjavao kako sam došao do nekog rješenja, teksture... Samo sam s Anom tako razgovarao o svojim kolekcijama, ona je to razumjela i zaista je bila nezamjenjiva. Novinar tog kalibra strašno nedostaje i drago mi je da postoji ova nagrada njoj u čast.
Svih 45 kreacija iz kolekcije za koju vam se konkretno dodjeljuje ova nagrada prodano je. Je li koja ostala u Hrvatskoj?
Kada radim kolekcije, ne razmišljam previše o tome hoće li se prodati ili ne. Ponuda mi je toliko široka da si mogu priuštiti tu slobodu da se u kolekcijama igram i uživam. Takve se kolekcije na kraju i najbolje prodaju jer klijentice žele moju kreaciju, a ne varijantu trenda. Neke svoje stvari ipak ne želim prodati, a one koje pustim u prodaju odu na sve strane svijeta. I jako sam ponosan na to.
Koliko su proizvodnja jeftinog tekstila na Dalekom istoku, bombardiranje tržišta jeftinom i nekvalitetnom robom te stvaranje konstantne potrebe za kupnjom novoga što se, naravno, ne može pratiti ako ne kupujete tu istu jeftinu i nekvalitetnu robu utjecali na modno tržište u Hrvatskoj?
To je formiralo kupca. Cure danas ne žele tri dobra komada iz sezone, one žele sto “it” komada i, kad je ponuda takva, onda je sve jednostavno i jasno. Naravno, postoji izbor i to je pozitivna strana tržišta. Svi žele modernu i trendovsku odjeću, kupci si mahom ne mogu priuštiti trendovske “it” komade, ali žele izgledati trendi i tada, logično, kupuju jeftinu repliku tih trendova. Ta je odjeća samo odgovor na potražnju i mogućnosti kupaca. Naravno, sve diktiraju trendovi koje stvaraju velike modne kuće, kreativci. No, sve je to postalo prebrzo, više ne postoji moda kao nekada. Danas vlada trend, a on mora biti nov iz dana u dan inače nema smisla sva ta jeftina roba. A kad kupiš moj komad, nosiš ga cijeli život.
Žive li etablirani dizajneri poput vas u Hrvatskoj lagodno od mode?
Oni koji rade, stvaraju, ulažu u svoj rad i biznis mogu živjeti lagodno. Ako na naš posao gledate kao na nešto čime bi se bavio, ne možeš očekivati uspjeh i zaradu. Ja sam od početka znao da je moda moj poziv, moj posao, moj cilj i fokus, moja strast. Tko tako pristupi modi, nema problema.
Vaše modele nose Nicki Minaj, Fergie, Bebe Rexhe, Cheryl Cole... Kako ide ta suradnja na relaciji Kvarner – Amerika? Planirate li zbog posla uskoro napustiti Rijeku?
Ne, planiram samo učvrstiti tu suradnju, podignuti je na višu razinu. Ulagat ću još i više u svoj “pogon”. Mogu već danas otputovati u L. A. i potpisati suradnje s najjačim PR agencijama i ne moram zbog toga zatvarati atelijer. Dapače, svima je egzotično to što te kreacije dolaze iz Rijeke i to je jedna od dobitnih kombinacija u mojem poslu. Koga je danas briga gdje si, važno je što nudiš.
Kako je bilo na počecima?
Kao i sada, isti elan i ista energija. Mladi na početku moraju znati da će ih naprijed gurati samo pozitivan stav, energija, strast. Iskreno, nikada nisam bio u neizvjesnosti što će biti sutra. Vjerovao sam u uspjeh, kao što i sada vjerujem.
Ana Lendvaj uvijek je isticala vaš školovani dizajn. Tko je od poznatih dizajnera utjecao na vas u formativnim godinama?
Mene su formirali dizajneri čije radove pratim odmalena i dan-danas sam njima fasciniran, a to su Gaultier, Galliano, Mugler, McQueen...
Što kronično nedostaje hrvatskoj modnoj sceni?
Hm... Želio bih da postoji ulica npr. u Zagrebu koja ima od početka do kraja samo hrvatske dizajnere. Kronično nedostaje dobrih dizajnera koji ne kopiraju trendove iz Zare i koji ne zauzimaju mjesta u medijima samo zato što su dobri s nekim novinarima ili urednicima. Kriteriji moraju postojati. No, imamo i toliko kreativnih dizajnera za koje nitko ne zna, a rade i stvaraju. Nedostaje nam i razumna glava, da u modi glavni cilj prestane biti pojavljivanje na televiziji.
Tko su žene koje nose vašu odjeću?
Iskreno, ne znam. Svaka je priča za sebe, no zajedničko im je to da svakako nisu žene koje se odjećom pokušavaju sakriti.
Čime vas je inspirirala Jelena Karleuša koja je na dodjeli MAC nagrada nosila vašu maestralnu crvenu kreaciju?
Jelena je priča za sebe, žena koja me može toliko inspirirati da se i pogubim u idejama, predoziram maštom (smijeh)...
Inspiriraju me žene koje znaju što žele, ali se prepuste. A Jelena je nalik na moje skice: veće grudi, bokovi, duge noge... Nije ni čudo da tako savršeno nosi moju odjeću.
Što vi poručujete svojim dizajnom?
Moje kreacije nemaju poruku koja se svodi na neki koncept koji moram objašnjavati nakon predstavljanja kolekcije. Sve je onako kako se meni sviđa.
Želim ženu prikazati snažnom, odvažnom, seksi... To je moja estetika koja nailazi na podijeljene kritike. Ne stvaram odjeću koja je samo lijepa i točna, nego onu koja mora izazvati neku reakciju. Komunikacija oko moje odjeće postoji i to je bit mojeg rada.
A koliko pažnje posvećujete svojem osobnom stilu?
Koliko stignem, nikad odjeću nisam birao dulje od deset minuta.
Treba mi taj odmak, kada nisam sam svoj šef
– To su dva različita svijeta. U modi stvaraš svoju kreaciju namijenjenu nekoj ženi koju samo zamišljaš, koju konstruiraš po nekoj svojoj inspiraciji da bi je odjenuo u procesu kreiranja. A kada radiš kao kostimograf, tu ženu imaš ispred sebe, ona je zadana, odabrana, zna se njezina uloga i uz nju imaš cijeli tim ljudi koji stoje na putu do konačnog izgleda njezina kostima. Redatelj, scenograf, šminka, frizura, tekst, gluma, scenski pokret... sve to utječe na rad kostimografa. To je za mene posebno iskustvo. Posao koji iskreno obožavam. Ponekad mi treba taj odmak od mode, od moje sigurne zone. Trebam i taj kolektivni rad, kada prestajem biti sam svoj šef, kada se prepustim drugim ljudima, kada radim u timu – kaže Zigman o radu na kostimima za balet „Carmina Burana“ koreografa Huga Viere u riječkom HNK te ističe da je s istim kreativnim žarom radio i kostime za “Aidu”, za otvaranje Splitskog ljeta, zatim one za operu “Madame Butterfly”, “Šumu Striborovu”...