Ovi poremećaji uključuju postojeću (kroničnu) arterijsku hipertenziju, dijagnosticiranu prije trudnoće ili prije 20-oga tjedna trudnoće te gestacijsku hipertenziju koja se javlja poslije 20-oga tjedna trudnoće. Preeklampsija je trajna arterijska hipertenzija koja se razvija poslije 20-oga tjedana trudnoće ili tijekom postpartalnoga razdoblja (poslije porođaja), i može se klinički prezentirati proteinurijom (povišenim proteinima u mokraći) sa ili bez edema (oticanja) i/ili drugim poremećajem funkcije organa majke (neurološkim, hematološkim, jetrenim itd.). Točno mjerenje krvnoga tlaka ključno je za dijagnozu, klasifikaciju arterijske hipertenzije i za počimanje liječenja bez obzira na status trudnoće. Budući da su živini tlakomjeri zabranjeni za korištenje u EU, obično se koriste aneroidni uređaji, iako zahtijevaju kalibraciju i manje su precizni. Nekoliko oscilometrijskih automatiziranih uređaja validirano je u trudnica, uključujući one s gestacijskom hipertenzijom i preeklampsijom.
Dijagnoza arterijske hipertenzije u trudnoći postavlja se na temelju izmjerenih vrijednosti tlaka u ordinaciji, i to barem 2 mjerenja povišenog tlaka u razmaku od 4 sata (tlak viši 140/90 mm Hg). Budući da je fenomen bijele kute (povišeni ordinacijski izmjereni tlak u odnosu na izvanordinacijski tlak samomjerenjem ili 24-satnim mjerenjem tlaka) čest u trudnoći, u isključivanju istoga može nam pomoći kontinuirano mjerenje arterijskog tlaka (KMAT). Hipertenzija bijele kute označava povišene vrijednosti tlaka (više do 20/10 mm Hg) u inicijalnim mjerenjima nakon postavljanja KMAT uređaja, dok je ostatak svih mjerenja uredan (normotenzija), a odnosi se isključivo na neliječene pojedince. Naime, hipertenzija bijele kute tijekom trudnoće može se razviti u trajnu arterijsku hipertenziju pa se preporuča mjerenje tlaka u samokontroli (kod kuće ili u ljekarni). Većina žena s kroničnom hipertenzijom ima primarnu hipertenziju (nepoznati uzrok). Obrada drugih uzorka hipertenzije preporuča se u svih žena mlađih od 40 godina s kroničnom arterijskom hipertenzijom, u žena u kojih je hiperenzija teška i/ rezistentna na liječenje, onih s negativnom obiteljskom anamnezom hipertenzije ili kada postoje laboratorijski nalazi kao što su hipokalemija, povišeni kreatinin i/ili albuminurija u ranoj trudnoći.
Iako u liječenju arterijske hipertenzije u trudnoći primarno sudjeluju ginekolozi, ono često zahtijeva multidisciplinaran pristup i suradnju i drugih specijalnosti osobito kod prisutnih drugih bolesti i/ poremećaja u trudnice i/ fetusa: neonatologa, nefrologa, hipertenziologa, kardiologa, anesteziologa, farmaceuta, medicinskih sestara i babica. Od lijekova u liječenju hipertenzije u trudnoći najčešće se koristi metil-dopa. Ako liječenje ovim lijekom nije dostatno za kontrolu hipertenzije, mogu se uvesti drugi antihipertenzivi poput nifedipina / amlodipina / urapidila / metoprolola / labetolola itd. u konzultaciji sa specijalistom. Određene skupine antihipertenziva se ne primjenjuju u trudnoći zbog štetnog djelovanje na rast i razvoj ploda. Stoga, u odabiru antihipertenziva je važan individualiziran pristup s posebnom pažnjom na druge čimbenike rizika poput postojeće bolesti srca ili bubrega, pretilost i šećerne bolesti.
Budući da žene s hipertenzivnim poremećajima u trudnoći imaju povećani rizik od razvoja arterijske hipertenzije i drugih kardiovaskularnih bolesti poput moždanog udara i ishemijske bolesti srca kasnije tijekom života, preporuča se samomjerenje arterijskog tlaka te idealno jednogodišnje kontrole liječnika obiteljske medicine, po potrebi specijaliste nefrologa i/kardiologa kako bi se izbjegle komplikacije u sljedećim trudnoćama i smanjio kardiovaskularni rizik majke u budućnosti. Osim toga, sve žene s arterijskom hipertenzijom u trudnoći trebale bi imati kontrolu tlaka i analizu mokraće šest tjedana poslije porođaja te kroničnu arterijsku hipertenziju potvrđenu KMAT-om.
