Sjećam se kad nas je otac prvi put vozio u Tučepe na more. Sestra i ja nikako nismo mogli dočekati da se okupamo, mama je ponavljala: „Još malo!\" Onda nam se pokvario stari kombi kojim smo putovali. Dok je tata u brdima nadomak mora uklanjao kvar, sestra i ja trčali smo oko kombija. Kad smo konačno stigli do makarske rivijere, sreći nije bilo kraja. Odmah sam uskočio u more i, koliko pamtim, deset dana nisam izlazio iz njega. Možda tek povremeno, pojesti breskvu ili komad pizze u hladu. Bilo mi je pet godina kad sam se zaljubio u Tučepe.
Plaže iz djetinjstva
Danas imamo autocestu, auti se ne kvare, more je djeci zavezanoj u autosjedalicama puno bliže nego što je to bilo meni. Toliko im je blizu da im mame ne stignu reći: „Još malo!\" Spustivši se s magistrale u centar Tučepa, sjeo sam u UO Marina i naručio kavu. Bila je to jedna od boljih kava koje sam guštao. Marina je sagrađena na mjestu gdje sam se nekoć kupao i dijeli tri kilometra dugu plažu na dva dijela. Ono što je toliko magično u Tučepima, kad govorim iz perspektive djeteta, jest to da je ovo raj u kojem ima svega što djetetu treba: plaža sa sitnim šljunkom, fast food, razne plastične igračke za vodu i gomila potencijalnih prijatelja s kojima će vaše dijete graditi prve kule. Dobro, možda baš nije sasvim raj, jer bi u raju netko sigurno postavio veliki tobogan na plaži, ali je i ovako lijepo.
Šetajući plažama svog djetinjstva upoznao sam Petra Lalića, predsjednika PŠRD Oštrulj i potpredsjednika vaterpolo kluba Dupin Tučepi, s kojim sam sjeo na drugu kavu u restoran Tenor. Pridružila nam se Martina Martić, vlasnica. Dok pričamo o nesnosnim vrućinama, krajičkom oka promatram turiste koji prolaze kraj nas. Čini mi se da ih ima odasvuda.
– Martina, odakle su svi ti turisti? – pitam i nastavim guštati drugu izvrsnu kavu. Dvije odlične kave u jednom danu znak su velike sreće. Na trenutak mi je kroz glavu prošla pomisao da bih mogao birati najgoru kavu koju služe ujutro kraj švedskog stola u hotelima s tri zvjezdice. Konkurencija je na tom polju uistinu žestoka.
– Uglavnom Skandinavci, ima puno Engleza i Nijemaca. I Austrijanaca. Oni su nam najvjerniji gosti! – odgovara mi ljubazna Martina.
Nijemci i Austrijanci dolaze u travnju i svibnju kad je manja gužva, govori Petar dok pogledom prati hoće li se koji od turista zaustaviti pred radnjicom u kojoj prodaje suvenire koje pravi njegova svestrana kći.
Uglavnom su to individualni gosti, većinom parovi s djecom i stariji gosti. Za mlade u Tučepima nema zabave. Jednostavno, sve je podređeno prvim dvjema skupinama. Baš kao i u nekim drugim mjestima, hoteli se nalaze na jednom kraju plaže, a apartmani, od koji su neki vrlo luksuzni i lijepi, na drugoj strani. Uz tu nevjerojatno dugačku plažu sve je nakrcano štandovima s igračkama, ponudama za dodatnu zabavu na vodi (paragliding na čamcu od 220 do 430 kuna, najam gumenjaka iznosi 140 kuna po satu, odnosno 500 kuna po danu, sat vremena pedalina stoji 70 kuna, vožnja iza glisera na raznoraznim zračnim jastucima u prosjeku osamdesetak kuna...) i malim restoranima tik do plaže gdje, koliko sam primijetio, većina jede pizze ili neku drugu varijaciju talijanske fast food kuhinje. Djeci dobro za tek, roditeljima za novčanik.
Tučepi se prvi put spominju u „Kreševskoj povelji\" 1434. godine, nešto manje od šezdeset godina prije nego li je Kolumbo otkrio Ameriku. Za one kojima dosadi šetnja uz plažu, preporučujem obilazak triju obrambenih kula podno moćnog Biokova. Kula Šarića, Bušelića i Lalića datiraju iz 18. st.
Između vina i nostalgije
Zbog prekrasnog pogleda, domaćih kulinarskih specijaliteta i kvalitetnih vina isplati se posjetiti zaselke u Gornjim Tučepima. Ako između finog okusa vina i nostalgije za djetinjstvom odaberete nostalgiju, završit ćete, poput mene, nasukani na sitnom šljunku dok vas neizbrojivi valovi pokušavaju oteti od stvarnosti...
ako su ove šveđanke ja sam turčin:)))