Kad je ušao u igraonicu, petogodišnji Bartol krenuo je prema pješčaniku, u koji su ga privukli plastični dinosauri. Jednom rukom uzeo je maloga krilatog dinosaura, a drugom velikog i počeo se igrati:
– Tata, tatice! – kaže mali dinosaur.
– Sine, sine, idemo letjeti – kaže tata. Oni polete, ali sin brzo padne.
– Sine, ne možeš letjeti?
– Ne!
No sin začas veselo poleti i donese poklopac.
Upravljanje ljutnjom
Nije riječ o haiku poeziji, već o primjeru u kojem je dječak kroz igru na vlastiti način proradio svoj odnos s ocem.
– Moja intervencija u ovom slučaju, osim empatičnog slušanja i potpune posvećenosti tom procesu, nije bila potrebna. Ovim razgovorom dječak je dao malom dinosauru pažnju kakvu od svoga tate rijetko ima. Samo uključenost tate u sinov problem da ne može letjeti pomogla je sinu da ipak pronađe način kako da poleti. Ključ je bila očeva pažnja i posvećenost sinu, a ne sama sposobnost letenja – objašnjava Tatjana Gjurkovic, psihologinja i certifirana terapeutkinja igrom iz Centra Proventus, koji je u svijetu priznatu metodu terapije kroz igru ove godine donio i kod nas.
Riječ je o tehnici korisnoj za djecu sa socio-emotivnim problemima koji sežu od teškoća s upravljanjem ljutnjom, problema s koncentracijom ili u kontaktima s drugom djecom i odraslima, motoričke hiperaktivnosti, gubitka bliske osobe, razvoda roditelja, pa do svjedočenja nasilju ili bilo kojem drugom obliku traume. Terapija igrom neizravan je pristup koji djetetovoj mašti omogućava da se izrazi na način koji mu je u tom trenutku važan. Stvaranjem životnih situacija s figuricama dijete ima mogućnost ponovno proživjeti iskustvo, stvoriti novi smisao i steći osjećaj kontrole nad svojim svijetom u kojem odrasli često djeluju tako zastrašujuće i moćno.
Bliskost i fokusiranost
Terapeut mu posvećuje potpunu pažnju, a ta bliskost i fokusiranost pomažu djetetu u prevladavanju teških situacija. Terapeut može povremeno i reflektirati djetetu ono što opaža da dijete čini. Djetetu se unutar prostora za igranje postavljaju ograničenja jedino radi sigurnosti. Takav pristup omogućava djetetu da se u potpunosti usmjeri na vlastite resurse te da pronađe nove odnose prema emocijama i nove načine ponašanja.
