Kad bi im učiteljica zadala kakav zadatak ili od učenika 1. b razreda tražila da na nešto odgovore, sedmogodišnji bi joj Jan uzvratio: “Nabijem te!” ili “Odi u p.... materinu” i oglušio bi se. Njegovi roditelji potražili su pomoć stručnjaka, ali sa zanimljivim obrazloženjem. Nisu pomislili da im dijete ima problema, još manje da su oni tome uzrok, već su – tražili potvrdu da je njihov sin hiperaktivan. Pritom su izrazili i nezadovoljstvo Janovom učiteljicom koja, uvjereni su, ne obavlja svoj posao kako treba. “Kakva je to učiteljica koja ne može natjerati dijete da napiše zadaću!” zgražao se par dobrostojećih intelektualaca. A stručnjacima je odmah bilo jasno – dijete nije dobro odgojeno.
Vrištanjem do cilja
– Riječ je o klasičnom slučaju u kojem roditelji nisu preuzeli roditeljsku odgovornost. Treba postaviti jasne, konkretne i dobro određene granice te čvrsto reći “ne” kad se to smatra potrebnim. Roditelji danas često miješaju pravo djeteta na odgoj bez batina s odgojem bez granica. Ne smijemo se skrivati iza prijateljstva s djetetom, time izbjegavamo roditeljsku odgovornost, a to može donijeti poteškoće, i to ne samo u djetinjstvu nego i u odrasloj dobi jer djeca ne dobiju primjeren sustav vrijednosti – kaže doc. dr. Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece.
{fw3k_direct_quotebox:Nije dobro djetetu prijetiti i ucjenjivati ga, nego ga treba pohvaliti i davati mu povlastice za prihvatljiva ponašanja te objasniti što je prihvatljivo, a što neprihvatljivo prije nego što mu se ukine neka povlastica. To nikada ne smije značiti ukidanje ljubavi roditelja ni ometati zadovoljavanje djetetovih razvojnih i emocionalnih potreba. Dijete na taj način uči da ne može dobiti sve ovdje i sada, da bude suosjećajno, poštuje sebe i druge te će tako biti u mnogo manjem riziku od identifikacije s nasilnim vršnjacima i nasilnih ponašanja.
Dijete koje je naučilo poštovati granice lakše će ih i samo postavljati. Posebno je to važno u tinejdžerskoj dobi, kad treba znati reći ne svojim vršnjacima koji djecu pozivaju na nasilje, krađe, drogu i alkohol.}
Popuštanje djetetu koje tvrdoglavo, vrištanjem, plakanjem ili bacanjem na pod nešto zahtijeva šalje poruku da se tako uspijeva postići cilj. Pritom ga neće zaustaviti ni tuđa bol i patnja ne razvije li se u njemu empatija. Raširena je pojava da roditelji dvogodišnjaka ili trogodišnjaka tvrde kako mu ne mogu ništa “kad ono nešto odluči”, što je neprihvatljiva tvrdnja koja pokazuje roditeljsku neodgovornost, ali i poraznu činjenicu da su ta djeca već naučila kako imaju kontrolu i da su moćnija od roditelja. No zbog toga nisu zadovoljna.
– Na tu će djecu odgojno više utjecati mediji, vršnjaci, susjedstvo itd. Djeca usvajaju njihove, a ne roditeljske vrijednosti. Što od njih možemo očekivati kad im bude 13, 14 ili 15 godina? – pita se dr. Buljan Flander, a sve češće nasilje na ulicama i školi te crna statistika na to daju odgovor.
Važna dosljednost
S druge strane, ističe, dobro postavljene granice trebaju poštovati potrebe i roditelja i djeteta, a treba ih postaviti prije nego što problem uopće nastane.
Granice su najdjelotvornije kad se postavljaju u ozračju ljubavi, prihvaćanja i poštovanja. Važno je i ne popustiti djetetovu pritisku već biti dosljedan. U protivnom, to je pozivnica djetetu da nastavi s neprihvatljivim ponašanjem i pokazatelj da roditelj ne misli ono što govori i ne govori ono što misli te da je u redu ne poštovati granice koje je roditelj postavio.
Kućni odgoj djeteta je važan,ali i stav nastavnika koji često puta ne poštuju osobnost djeteta.