Početak školske godine za Martina je bila noćna mora. Prvi dan svog trećeg razreda probudio se s bolovima u trbuhu pa je majka odlučila da ostane kod kuće. Sutradan bolovi nisu prošli, Martin je povraćao. I prekosutra, i cijeli tjedan. Liječničke pretrage potrajale su tjednima, a Martin za to vrijeme nije išao u školu. No fizički je s njim bilo sve u redu pa ga je liječnik uputio psihologu. A ondje je puklo.
– Ispostavilo se da ga je skupina vršnjaka maltretirala cijelu prethodnu školsku godinu! Otimali su mu novac, izrugivali se njegovoj odjeći, najobičnijim rečenicama i postupcima koje je napravio, a kad nisu znali što bi više, skočili bi na moje dijete i iscipelarili ga! To je trajalo, a mi ništa nismo znali. Kad smo saznali, nisam prestajala plakati, a Martinov otac htio je potražiti tu djecu – užasna je priča jedne zagrebačke mame čije dijete je zbog vršnjačkog nasilja reagiralo psihosomatski. Psiholog je obavijestio školu i, premda je stručna obrada trajala cijelu godinu, ovaj je slučaj imao sretan završetak, prvenstveno zahvaljujući dobroj reakciji škole. Ali jedan američki edukativni film na temu vršnjačkog nasilja počinje pogrebom ubijenog djeteta - žrtve, kao tragične posljedice vršnjačkog nasilja u koje su se umiješali roditelji.
Nemaju sigurnost
– Zaista je važno da roditelji ne uzimaju stvar u svoje ruke jer umiješat će se i drugi roditelji i nasilje će eskalirati – napominje doc. dr. sc. Gordana Buljan Flander i podsjeća na ističe kako je u slučaju vršnjačkog nasilja najvažnija suradnja roditelja i škole. Škola mora odreagirati po protokolu: utvrditi što se događa razgovorom i sa žrtvom i s počiniteljima, kao i s roditeljima obiju strana, te po potrebi obavijestiti i nadležni Centar za socijalnu skrb, ali i policiju ako treba. Osjeti li roditelj da mu dijete u školi nije zaštićeno, može se obratiti također institucijama.
– Treba razlučiti je li riječ o vršnjačkom nasilju ili o uobičajenom sukobu među djecom. U slučaju potonjeg, roditelj ne bi trebao poduzimati ništa jer važno je i djetetu ostaviti prostor za vlastitu odgovornost. Ako je u pitanju sukob koji se eventualno jednom ponovio, dakle nije dugotrajno, kontinuirano nasilje, ako oba djeteta koja u njemu sudjeluju imaju jednak odnos moći i ako postoji razlog za sukob koji dijete može objasniti, nije riječ o vršnjačkom nasilju – objašnjava dr. Buljan Flander.
Međutim, kliničko iskustvo upozorava na sve više sve okrutnijeg nasilja među mladima. Mediji, posebice internet, proširili su i intenzivirali načine zlostavljanja. Publika nasilja tu je šira od one na školskom igralištu, a traumatizacija je tim veća što je medij masovniji. Djeca više nemaju sigurnost vlastitog doma - na mobitel i kompjutor u njihovoj sobi stižu prijetnje, uznemirujuće poruke, ismijavanje...
Program u škole
U Hrvatskoj je svako četvrto dijete žrtva vršnjačkog nasilja, a svako šesto zlostavlja drugu djecu. Istraživanja pokazuju da 39 posto djece žrtava razgovara o tome s roditeljima, 38 posto s prijateljima, 11 posto povjeri se nastavnicima, a 14 posto o svom hororu šuti i ne govori o njemu nikome.
Djeca žrtve vršnjačkog nasilja teško se povjeravaju jer se boje da će im tada biti još gore - baš kako im prijeti počinitelj. Nerijetko i sama vide da ponekad nakon neadekvatne reakcije odraslih zaista bude još gore. Nakon traženja pomoći nasilje je prestalo samo u 26% slučajeva, u 24% se smanjilo, ali nije prestalo, u 11% nije se promijenilo ništa, a u 4% slučajeva djeci je bilo još gore.
– Krajnje je vrijeme da se u RH uvede jedinstveni preventivni program nasilja među vršnjacima, koji bi bio obavezan u svim školama, kao i dodatni edukativni i savjetodavni rad s rizičnim skupinama djece i obitelji – upozorava dr. Buljan Flander.
a novinarka se udala