U izdanju Večernjeg lista na kioscima se pojavio roman “Grijesi” autorice Marijane Dokoze, mlade zadarske spisateljice nastanjene u njemačkom Mainzu.
Nekadašnja novinarka gotovo svih lokalnih zadarskih listova nakon odlaska u Njemačku radi kao novinarka inozemnog izdanja Večernjeg lista, koje se tiska u Frankfurtu, a usto je glavna urednica prvog dvojezičnog hrvatsko-njemačkog iseljeničkog mjesečnika Fenix koji već dulje vrijeme izlazi u Frankfurtu. Roman “Grijesi”, koji se na kioscima može naći za 49,99 kuna, njezin je treći roman. Prvi roman “Izgubljeni u ljudskim mislima” Marijana Dokoza napisala je i objavila prije devet godina, a njezin drugi roman “Naranyjin plač”, koji je izišao 2011. u izdanju jedne zagrebačke izdavačke kuće, dobio je odlične kritike struke i čitatelja. Poticaj za pisanje romana “Grijesi” dobila je kada je započela raditi seriju životnih ispovijesti u inozemnom izdanju Večernjeg lista.
Teret prošlosti
– Roman “Grijesi” nastao je zahvaljujući Večernjem listu. Naime, prije nekoliko godina, u inozemnom izdanju Večernjeg lista, radila sam priču sa ženom koja je imala težak život. Zapravo je priča bila o njezinoj kćeri koja je imala problema sa shizofrenijom, k tome i drogom i ocem koji nikada nije mario za nju. Žena je Hrvatica i govorila je otvoreno, s imenom i prezimenom, fotografijom. Nakon što smo to objavili, javila mi se jedna druga žena, također Hrvatica, i htjela mi ispričati svoju priču, ali je to željela učiniti anonimno. I tako se javilo njih nekoliko, spontano, i sve su bile naše žene, rođene u Njemačkoj ili su došle iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Među njima je bila jedna čija me se priča dojmila, čiji mi je život poslužio kao predložak za roman – kaže autorica romana “Grijesi” Marijana Dokoza.
Bila je to priča koja jednostavno nije mogla u novine. Znate tu situaciju: Netko vam priča svoj život, znate da je to moguće, a opet ne možete vjerovati da se upravo to i dogodilo. Ta mi je žena otvorila vrata svog života i svoje duše, a ja sam zaštitila njezin identitet
Kada se odlučila priču ispričati za novine, ističe autorica, junakinja njezina romana htjela se riješiti tereta prošlosti, htjela je taj tamni dio života ostaviti iza sebe. Međutim, ta ispovijest nije bila priča za novine, nego materijal za roman.
– Njezina je priča bila neobična, izdvajala se. Znate ono: netko vam nešto priča, u principu znate da je to moguće, ali ne možete vjerovati da se upravo to dogodilo osobi s kojom razgovarate. Ta je žena meni otvorila vrata svog života, svoje duše, a bila sam joj potpuni stranac.
Naravno, u romanu sam izmijenila imena ljudi, gradova, sela, ali osamdeset posto je uistinu njezina životna priča. Junakinja romana – dala sam joj ime Ana – odrasla je u maloj sredini u Dalmaciji. Imala je oca nasilnika, neprestano je tukao njezinu majku koja je naposljetku i preminula pod njegovom teškom rukom. Ona je najstarija od petero sestara i braće. Otac ih je nastavio tući i tjerati iz kuće. Anina jedina velika ljubav poginula je u ratu, a ona odlazi u Njemačku i udaje se. Nakon nekoliko godina upoznaje muškarca koji je toliko nalikovao na tu njezinu ljubav. Ulazi s njim u zabranjenu vezu iz koje se rađa dijete i zbog tog djeteta otkrit će se mnoge tajne iz prošlosti... – kaže Marijana Dokoza o romanu koji je upravo stigao pred čitatelje. Vraćamo je stoga u prošlost i pitamo za prva dva romana, od kojih je i “Naranyjin plač” imao socijalnu temu. Pitamo je odakle taj interes za socijalne teme.
Nestajanje patnje
– Možda zbog novinarskog posla koji mi omogućuje da sretnem ljude različitih sudbina, a opet toliko sličnih u patnji – odgovara Marijana i nastavlja:
– Čini mi se, ako patnju staviš na papir, nestat će. Tako su i “Grijesi” nečiji život. Svi mi imamo svoje grijehe, ali pričajući i sastajući se s Anom u Mainzu gdje živim, ja sam proživljavala njezine grijehe, vidjela njezin život i prenosila ga na papir.
S druge strane, “Naranyjin plač” potpuno je izmišljena priča koja se može zapravo dogoditi bilo kome i bilo gdje, a opet je nevjerojatno da se dogodi.
Marijana je rođena u Galovcu pokraj Zadra. Foto: Željko Tutnjević – Dubrovački vjesnik
Prvi roman, naslovljen “Izgubljeni u ljudskim mislima”, Marijana Dokoza napisala je dok je živjela u Zadru. Bila je to ljubavna priča o kojoj danas kaže:
– Kada sam pisala prvi roman, imala sam samo osamnaest godina, a prvu sam zbirku poezije objavila kad su mi bile samo 23 godine. Mislim da se u tim godinama i nije mogla očekivati neka druga tema osim ljubavi – govori Marijana kroz smijeh te objašnjava promjene koje joj je donio život u tuđini:
– Odlazak u Njemačku nije presudno utjecao na to da se sve više bavim socijalnim temama, ali mi je pružio mogućnost da sretnem različite ljude, da čujem priče o njihovim sudbinama koje su mi dale ideju za roman.
Njezin autorski kredo izvire upravo iz životnih priča.
– Ljudi su uvijek puni priča. I dok šute, mogu vam ispričati svoju priču – kaže autorica.
– Primjerice, dok se vozim vlakom, razmišljam o životima ljudi koji sjede oko mene. Dajem im priču, stvaram lik za njih u romanu koji pišem u tom trenutku. S njima zajedno bježim u taj svoj svijet, život koji paralelno živim pišući roman. Fascinantno je kako se autor može gotovo potpuno predati tom životu koji stvara u svojoj glavi i prenosi na papir. To su oni posebni trenuci u kojima se nakratko čak i izgubi pojam o realnosti u kojoj se živi.
>>Marijana Dokoza autorica romana Naranyjin plač o otmici djeteta
