Izuzme li se to što je kao školarac kratko bio članom “malih cvjećara”, nikada prije u životu praktički ništa nije zasadio. Nema ni vlastiti komad zemlje, a u to je doba, da bude još gore, živio u stanu čak i bez balkona. Pa ipak, Dražen Karačić-Šoljić, informatičar i gradsko dijete iz Osijeka, uspio je pokrenuti lavinu i okupiti tisuće zaljubljenika u rajčice i iz rodnoga grada i iz cijele Hrvatske. Svima im je zajedničko to što u njihovim vrtovima mahom rastu – šarene rajčice. Da im nabrajaju nazive, neupućeni bi ih vjerojatno gledali začuđeno jer bi im se činilo kako, zapravo, uzgajaju crne zebre ili crvene i zelene tigrove.
Cijela se priča zakotrljala 2013. godine, a počela je – pred računalom.
– Volim rajčice pa sam se odlučio provjeriti na internetu i pronaći sorte koje dospijevaju ranije ili su, možda, ukusnije od onoga što se tada moglo naći u supermarketima i na tržnicama. Nisam do tada imao pojma što sve postoji. Kao i svi, znao sam za hibride koje kupujemo na tržnici ili u trgovinama, crvene, okrugle, gumene, bezukusne rajčice. Čuo sam, dakle, za volovsko srce, nekakve amerikance, jabučare, cherry i to je bio moj doseg. Shvatio sam ubrzo kako postoji čitav paralelni univerzum u kojemu je, samo dosad katalogiziranih, gotovo četiri tisuće sorti rajčica i nisu hibridi – započinje 39-godišnji Dražen. Rajčice koje kupujemo na policama trgovinama, objašnjava on, mahom su hibridi, a kada zasijemo takvo sjeme, iz njega ne iznikne biljka jednaka roditeljskoj. No iz genski stabilnih sorti, koje često nazivamo i “stare sorte” ili slobodnooprašujuće, izraste isti plod iz kakvog je izuzeto i sjeme.
A baš kao i sorte, različiti su i okusi, oblici i boje rajčica pa mogu biti, primjerice, i duguljaste ili špicaste, pa zelene i kada su zrele, ali i prekrivene prugicama ili točkicama.
– Okusi su posebna priča – od blagih do vrlo intenzivnih, od kiselih preko voćno-slatkih s notama ananasa ili dinje do tamnih sorti koje svojim kompleksnim aromama pune nepce okusima vina ili mesa – približava nam on. Zelene su rajčice, suprotno pretpostavci, među najslađima, vrlo su sočne i pravo su ljetno osvježenje.
– Zaista svatko može pronaći rajčicu za sebe! Kada sam sve to otkrio, vidio sam da se može naručiti i sjeme. Kako nisam umjeren ni u čemu, tako sam i sjemena naručio previše. Viškove sam odlučio podijeliti, obznanio sam to na Facebooku, javilo se mnoštvo ljudi, interes je bio ogroman. Zasadio sam približno 200 biljaka te godine – prisjeća se naš sugovornik. Gotovo 250 različitih sorti rajčica uzgojio je i kušao dosad, dakle u te četiri godine. Izrasle su iz certificiranog sjemena koje je naručio od trgovca iz Velike Britanije, sve su, dakle, genski stabilne sorte, a domovina im je cijeli svijet, od Sjeverne Amerike do Rusije.
Dražen je prvu pošiljku sjemena naručio u jesen 2013., a zasijao u proljeće 2014. Kako tada nije imao ni balkon, a kamoli zemlju, pitao je prijatelje da mu posude komad livade pa je svoje biljke “uselio” na 200 kvadrata u Tvrđavici. Uslijedila je, kaže, prava filmska priča. Pokušao je prvo sam preštihati zemlju koja nije bila obrađivana desetak godina, ali teško se bilo ručno boriti protiv dubokog korijenja korova pa je upomoć priskočio susjed traktorom. Čim je novopečeni vrtlar presadio prve sadnice, skršio ih je snažan pljusak. Hrvao se i s pirikom, a pravu lavovsku bitku vodio je s nadaleko poznatim osječkim komarcima. Rajčice je zahvatila i plamenjača, a na njih su pohitali i puževi. Zbog čestih kiša plodovi su na koncu popucali. Nije to bila godina iz snova, no bar je uspio, kaže, sačuvati popriličnu količinu sjemena. I što je najvažnije, nije se dao obeshrabriti.
– To sam sjeme odlučio dijeliti dalje. Shvatio sam koliko sam ja bio oduševljen i koliko su drugi bili presretni kada ga dobili i bilo mi je onda glupo stati na tome. Jednostavno, čovjek poželi podijeliti tu svoju radost s drugima – rezimira Dražen, koji je među prijateljima zaradio i nadimak “šaptač rajčicama”.
Svjetlo dana uskoro je ugledala Facebook stranica “Volim rajčice”, a članova je više od 5200. Na tom je popisu i Ljiljana Kolombo koja rajčice uzgaja praktički od malena, a unatrag tri godine u njezinu vrtu u osječkom prigradskom naselju Tenja rastu ozark sunset, black krim, ružičasti tigar ili, nešto preciznije, ukupno šezdesetak sorti tih omiljenih plodova. Od toga je petnaestak sorti mini ili cherry rajčica. Najmanji plod veličine je pikule, a najveći je težio 1,4 kilograma. Bez obzira na kilažu, veličinu ili boju, podjednako su slatki i ukusni. Od svih se može napraviti i pravi domaći “paradajz-sok” i vrhunski kečap. Sve ih nudi na prodaju na svom štandu na glavnoj osječkoj tržnici.
– Kupci su, iskreno, pomalo sumnjičavi prema šarenim rajčicama, moram ih nagovarati da ih kušaju. Čude se kako to da je rajčica smeđa ili zelena. Kada je zelena ili žuta, kažu kako nije zrela i sigurno ne valja. Iako je žuta zapravo izvorna boja rajčice, pocrvenjela je križanjem. Ima onih koji misle i kako su to, zbog za nas neuobičajenog oblika i boje, GMO rajčice, a baš naprotiv. Nijedna nije ni hibrid, iz svake se može uzeti sjeme i saditi ga dalje.
Teško naši ljudi prihvaćaju bilo kakve promjene. Ipak, mladi vole iskušavati nešto novo – kaže nam 56-godišnja Ljiljana. Kada ih nagovori da zagrizu, primjerice, rajčicu čiji okus neodoljivo podsjeća na ananas, redovito joj se vrate za štand.
– Uzgajam, naravno, i naše domaće sorte, savršene su mi kozje sise čije mi je sjeme stiglo iz Istre. I ne znamo mi koja je to zapravo naša domaća rajčica, svaka je odnekud stigla. Isto tako, pod amerikancem se razne sorte prodaju – nastavlja.
Zasadila je proljetos 2000 sadnica, što joj je rekord. Dobra je ova godina za rajčice, kaže, ali je sušna pa će ih rano nestati.
Nije se Ljiljana zaustavila samo na neobičnim rajčicama. Ponosno pokazuje i na 700 sadnica ekstra ljutih papričica, ali i na bijeli patlidžan, “nimalo gorak, neusporedivo slađi od plavoga”.
– Sin mi Krunoslav dosta putuje svijetom pa, gdje god vidi nešto zanimljivo, kupi mi i donese. Papričice, poput škorpiona ili vipera, izuzetno su ljute, ali samo u ustima, ne peku u želucu. Baš kao i šarene rajčice, i one su voćne arome – pojašnjava ona.
Ljubav prema rajčicama i znatiželja da iskušaju i nešto drukčije pretvorila se tako postupno u “pokret” – na razmjenu sjemena čeka se u redovima.
Tko god želi, može uzeti vrećicu s deset sjemenki ili pak i sam pokloniti nekome sjeme sorti koje uzgaja. Sačuvati sjeme za buduće generacije nije pak jednostavno. Draženu taj posao oduzme i po tri sata na večer. Prava je to manufaktura.
– Izdvajam sjeme, fermentiram ga kako bi se izbjegle eventualne bolesti i pakiram u male papirnate vrećice. Usput, užasno zaudara dok se suši. Kasnije ga dijelim, a zanimanje je toliko da mi se svake godine na stranicu “Volim rajčice” jave tisuće zainteresiranih. Ne bih imao vremena naći se sa svakim ponaosob pa se, u suradnji s lokalnim ekoudrugama, organizira javna razmjena, na kojoj se okupi najmanje pet stotina građana. Zaista, nijedno povrće nije toliko popularno kao rajčica – ponosan je on. Paketiće sa sjemenom Dražen poklanja i zaljubljenicima u rajčice koji su izvan Osijeka, ali uz određenu naknadu za slanje. Šarene rajčice dotaknule su, tako, “gotovo svaki kutak naše zemlje”.
– Najsretniji sam kada na štandovima na tržnici vidim šarene rajčice, a ne samo crvene “gumenjake”. Još više me veseli kada se šetam pa uočim, primjerice, zelenog tigra u osječkim vrtovima ili na balkonima – priznaje nam Dražen. Preselio se kasnije iz stana bez balkona u kuću, no i dalje nemaju vrt pa uzgaja rajčice kod rodbine u Čepinu, desetak kilometara od Osijeka, gdje obrađuje komad zemlje. Zaposlen je, inače, u poznatoj informatičkoj tvrtki Inchoo, a ujedno je i glavni urednik lokalnog portala Osijek031. Uz sve to, nađe vremena i za sadnju, zalijevanje i njegu rajčica.
– Stalno nešto novo istražujem, testiram svake godine dvadeset do trideset novih sorti, od kojih se filtrira nekoliko čije sjeme zatim prosljeđujem drugima. Iskušao sam dosad oko 250 sorti, a njih tridesetak mogao bih jesti neprestano. Teško mi je izdvojiti najdražu, no tu je svakako black krim, ukrajinsko-ruska sorta koja je prije stotinjak godina donesena u staru Europu. Plod je taman, boje mahagonija kad je zreo.
Okus je neopisiv, kompleksan, gotovo kompletan obrok – puna okusa, slatko, slano, kiselkasto s onim ugodnim peckanjem na jeziku. Sorta koju nije potrebno soliti. Obožavam i green tiger, duguljastu, špicastu rajčicu sa zelenim prugicama. Okus joj je voćni, po ananasu, dolazi iz Amerike, a nastala je križanjem prije desetak godina – objašnjava nam Dražen, pravi znalac.
Bravo Držene čuvaj to sjemenje kao oči u glavi jer ih baš više ni nema