Proslava 50. rođendana za Zagrepčanku Jadranku Š. nije ispala onako kako je očekivala, barem kada je dar u pitanju - zlatni prsten sa safirom. Njezin suprug odlučio ju je počastiti vrijednim darom za okrugli rođendan, ali cijela priča pretvorila se u noćnu moru.
– Suprug mi je za rođendan kupovao prsten sa safirom. U zlatarnici sam ga izabrala i trgovkinja me uvjeravala da je riječ o safiru. Tražila sam certifikat i rekla je da će suprug prilikom podizanja i plaćanja uz račun dobiti i certifikat jer sam prsten morala ostaviti na sužavanju. Ostavili smo akontaciju od 400 kuna, a ostatak je trebalo platiti kod podizanja. Suprug je podignuo prsten i uz njega nije dobio ni račun ni certifikat – ispričala je Jadranka Š.
Prsten je plaćen 1400 kuna, a kada je nazvala zlatarnicu i pitala za račun, odgovorili su joj kako se suprugu žurilo te nije uzeo račun, tvrdi Jadranka Š. i nastavlja:
– Kada sam upitala za certifikat, zapitali su kakav certifikat ja to želim kad nije riječ o safiru. A dok sam birala prsten, prodavačica me uvjeravala da je riječ baš o safiru jer mi je samo to bilo bitno kod odabira. Tražila sam novce natrag, ali su mi rekli da mi ne mogu vratiti novce. Sve sam prijavila Državnom inspektoratu i Ministarstvu financija.
Jadranka Š. trenutačno čeka rasplet situacije. Ne želi prsten nego samo svoj novac natrag jer je provjerom kod drugog zlatara otkrila kako se ne radi o pravom safiru. Kupac teško može znati je li safir pravi s obzirom na to da postoje različite kvalitete kamena. Kako neslužbeno doznajemo, kvalitetni safir stoji oko 1500 kuna, ali samo kamen bez prstena, što je prva naznaka da se u ovom slučaju ne radi o pravom safiru. Za istu cijenu može se dobiti prsten sa safirom, ali znatno niže kvalitete. Iz Hrvatske udruge za zaštitu potrošača kažu kako je gospodin kada je išao po prsten trebao ustrajati na računu.
– Čak i ako se žurio, prodavačica ga je morala spakirati uz prsten. Certifikati se izdaju i za puno manje vrijedne stvari poput originalnih kristala, a kamoli ne za safire. Što se tiče certifikata, njega nisu trebali dodatno tražiti nego je i tu potvrdu prodavačica u zlatarnici bila dužna ispisati i priložiti računu i nakitu – objašnjava Tomislav Lončar iz HUZP-a.
Cijelu situaciju ne treba generalizirati jer neće se ovakva priča dogoditi u svakoj zlatarnici, ali opreza nikada dovoljno čak ni kod kupnje manje vrijednih stvari.
– Uz račun za nakit mora se izdati i certifikat. To je standard koji se treba poštovati – zaključuje Mario Nokaj iz Udruge autora nakita Fajn.
Hajde, PRAVI moj safiru.. :)))