U avionu British Airwaysa koji nas je iz Londona vozio u Reykjavik zamirisali su sendviči koje su nudile stjuardese. Sendvič je oko pet funta, ali odmahujemo glavom – oko 18 sati slijećemo u zračnu luku Keflavik, preuzimamo auto i do obližnjeg Reykjavika imamo samo pola sata. Svi u avionu računamo na to da ćemo se najesti na kopnu.
U prilično velikoj zračnoj luci, a i normalno da je velika jer na Island sve dolazi brodom ili avionom, stotine metara dugački redovi pred rent-a-carom. Svatko tko dolazi u ovu zemlju bez automobila je mrtav, svi su unaprijed znali da Island treba obilaziti i svaku noć spavati u drugom mjestu.
– Čuvajte se islandskog vjetra – rekla mi je zaposlenica rent-a-car kuće kad sam došao na red da preuzmem svoje vozilo.
– Navikao sam ja na buru – odmahujem rukom.
– Govorim vam to zato što nam dosta turista vrati auto bez vrata. Vjetar ih odlomi. Zato vrata uvijek otvarajte s dvije ruke jer ćete morati platiti štetu odmah. A kod nas je sve skupo – upozorila me.
Gospodin Rit
Ubrzo smo krenuli u glavni grad i još brže se uvjerili da je u Reykjaviku dovoljno biti jedan dan da bismo većinu toga vidjeli. Ali tu je i drugi razlog zašto smo ga brzo napustili: cijene.
U Reykjaviku zvonimo na vrata “guesthousea” gdje smo rezevirali sobe, samo sto metara od njihove grandiozne crkve Hallgrimskirkja. Otvara nam vlasnik, naravno plavokos, osjeti se blagi miris alkohola. Kasnije sam se uvjerio da su Islanđani uljudni, mirni, ali prilično depresivni i da dosta piju.
– Ja sam Rit. Izvolite – kazao je nasmijana lica.
Pomislio sam da li da mu kažem što rit znači na hrvatskom jeziku, i nakon malo dvojbe odlučio sam se za zabavu.
– To na mom jeziku znači stražnjica – pokazujem mu i rukom da budem što slikovitiji.
– Stvarno? Mislio sam ove godine doći u Hrvatsku na ljetovanje, ali sad ne znam... mogao bih ispasti smiješan. Možda odem u Sloveniju?
– Bojim se, gospodine Rit, da vam to neće puno značiti jer i na slovenskom to ima isto značenje, to su dva slična jezika – izvlačim se da nam gosti ne pobjegnu u Deželu.
Rit je, kao i ostali Islanđani koje sam upoznao tijekom desetak dana provedenih na tom predivnom otoku, ljubazan. Ali oni ne pretjeruju kao naši koji vam odmah sjednu u apartman kad vam ga iznajme i ne daju se istjerati van. Islanđani vam odmah naplate i više ih ne vidite. Valuta im je kruna (100 kruna je 6,65 kuna), ali su me odmah na aerodromu upozorili da ne trebam ići u mjenjačnicu: doslovce se sav novčani promet odvija karticama. Tako je i bilo, krune nisam ni vidio, a čak i u ribarskom selu od osam kuća plaća se karticama.
No zato kad provučete karticu, opelješe vas. Naravno, nije to pljačka, jednostavno su im cijene užasne. Onako gladni otišli smo u pizzeriju po preporuci gospodina Rita, a on me, naravno, nije upozorio kao ja njega. Pizzu, pivo i fantu platili smo 6200 kruna (oko 412 kuna). Šetajući dalje gradom nismo našli pivo jeftinije od 1200 kruna (80 kuna), ali primijetili smo da svaki café ima svoje “happy hours”, vrijeme kad je pivo upola jeftinije. Odnosno, nije baš ni tako jer za dva piva platite 1200 kruna, ali ako popijete samo jedno, opet ćete platiti istu cijenu.
– I nama je ovo preskupo. Uglavnom pratimo “happy hours”, u nekom caféu je od 16 do 18, u drugom od 17 do 19... i tako se napijemo upola jeftinije – priča nam konobar u jednom pubu i napominje: – To je Island. Bit ćete gladni i žedni, ali vidjet ćete čudesnu prirodu.
Četiri grada u jednom
U centru grada spomenik ženi koja nosi dvije velike kante vode. Ne bez razloga jer Island je zemlja u kojoj žene imaju najravnopravniji status u odnosu na muškarce na cijelom svijetu. Tu su i dva muzeja: muzej punka i muzej falusa.
Ovaj drugi jedinstven je i domaćin je najveće svjetske zbirke penisa na svijetu od 93 vrsta životinja, najviše od kitova. Zasad imaju i jedan ljudski, ali u muzeju kažu da tragaju za “jednim mlađim, većim i boljim.”
Reykjavik je glavni i najveći grad, ima 125 tisuća stanovnika, a cijeli otok 333 tisuće. No uz Reykjavik su praktički spojena još tri grada, od kojih su Kópavogur i Hafnarfjörður drugi i treći po veličini, a između njih stisnuo se i omanji Gardabaer. Reykjavik je, naravno, najuzbudljiviji, u blizini obale je slikoviti centar s kafićima i restoranima koji su krcati, ali imućnim gostima. Grad nema tržnicu, tek neku vrstu buvljaka u zatvorenom prostoru u kojemu je 80 posto garderobe, 15 posto ribe, a svega ostalog, poput mesa, voća i povrća, ima tek nešto malo. Kruh im je poput napola izrezanih palačinki, tanak, punozrnat, vrlo ukusan, ali košta 35 kuna. Taj prvi dan pronašli smo lososa pred istekom roka trajanja, bio je 50 posto snižen i opet skuplji nego u Hrvatskoj. Kupili smo ga dosta i potrajao nam je dan-dva. Ostatak vremena jeli smo za doručak jaja, za ručak ništa, a za večeru špagete. Svaki dan isti jelovnik.
Prvu noć na Islandu gotovo da nisam zaspao. Sunce je zašlo tek oko 23 sata i u ponoć je još bio više dan nego noć. Večeras, kada naši nogometaši istrče na travnjak nasuprot Islandu, u Reykjaviku će Sunce zaći u ponoć, a izići prije tri, tako da neće ni biti pravog mraka.
Ujutro, nenaspavani, odšetali smo do crkve Hallgrimskirkja, betonske grdosije od 74,5 metara.
– Upravo je počela misa koja će trajati sat vremena. Ako uđete za vrijeme mise, ne možete izići, nema šetnje. Turistički obilazak je kad nema molitve – upozorio nas je zvonar.
Odlučili smo poslušati misu pa pomalo i kroz religiju upoznati taj zanimljiv narod. Naravno, nismo razumjeli ni riječi. Ali ja sam u nekom trenutku pomislio kako se s Bogom u crkvi najlakše zbližiti kad ne razumijete svećenika. Kao da smo u nekom trenutku ostali sami Bog, ja i orgulje koje su razbile naš razgovor. A orgulje u Hallgrimskirkju su doista impresivne, dovršene su tek 1992. godine, šest godina nakon što je okončana gradnja crkve.
Iako je crkva bila poluprazna, na cijelom Islandu osjeti se povezanost ljudi s križem. Gotovo u svakom selu je crkva, da li u njih tko ulazi nismo provjeravali, ali Islanđani, iako su pretežno ateisti (i potomci Vikinga), i te kako vole isticati povezanost s kršćanstvom.
Susjedni Kópavogur grad je betona i industrije, nezanimljiv u svakom smislu izuzev po podatku da je tu rođena njihova najveća zvijezda Bjork. Jednako nesnosno dosadan je i Gardabaer, no četvrti u nizu, Hafnarfjörður, odjednom je iznenađujuće zabavan. Šaren, razigran, s puno lijepih lokala, simpatičnim hotelom Viking koji nudi skupo vremensko putovanje u doba legendarnih ratnika, kao i predivan park dopola zatrpan ohlađenom lavom koja je ovdje svojedobno uništavala sve pred sobom. U lokalnom kafiću prelistao sam dnevne novine “Morgunblaðið” i začudio se koliko je u njima reklama. Na svakoj drugoj stranici je velika reklama automobila. Čini se da je kultura tiskanih novina na Islandu i te kako živa.
Putovati Islandom je poseban doživljaj. Stotine kilometara putujete kroz vulkansko kamenje koje je formiralo krajolik gotovo cijelog otoka (dvostruko većeg od Hrvatske). Nema drveća, grmlja, voća i povrća, samo kamenje, mahovina i ponegdje žuta trava. Boje krajolika su od žute i smeđe preko sivomaslinaste i prljavozelene pa sve do crne, ali s tisuću nijansi koje se stalno izmjenjuju. U zraku je vječno duga jer često u isto vrijeme pada kiša i grije sunce, pa su nebo i zemlja u predivnoj kolorističkoj simbiozi kakvu ni najveći umjetnici ovoga svijeta nisu uspjeli dočarati na platnu. Posvuda su konji, ovce i guske, bezbroj je rijeka, potoka, slapova, voda je od snijega koji se topi s planina koje čine golemi trbuh Islanda, dok su uzduž cijele obale manja ili veća naselja i farme.
Na krajnjem jugu zapadnog dijela otoka nalazi se i jedna od najčudesnijih turističkih atrakcija u Europi: Plava laguna. Toplo, plavo, umjetno jezero (ili skup otvorenih bazena) u kojem je temperatura vode od 37 do 39 stupnjeva, čarolija u svakom smislu. Najjeftinija ulaznica za Plavu lagunu je 50 eura, možete platiti samo više, nikako manje. Ali povijest Plave lagune zanimljivija je od svega jer je sve nastalo čistom slučajnošću.
Naime, dok ulazite u kompleks ovog raja nemoguće je ne primijetiti obližnje tvorničke dimnjake iz kojih u nebo suklja bijeli dim. Riječ je o geotermalnoj elektrani, a jedan se radnik 1970. slučajno oprao plavom i toplom otpadnom vodom iz elektrane. Bolovao je od nesnosne psorijaze koja je nakon kupanja potpuno nestala. Prijavio je svoje čudesno ozdravljenje vlastima koje su ubrzo shvatile da bi mogle napraviti unosan posao.
Danas se iz geotermalne elektrane pušta topla voda puna morske soli, plavih algi, sumpora i bijelog silicija, a određenim se procesima dodatno čisti od bakterija prije nego što završi u jezeru.
Kako pronaći pravo pivo?
– Danas vam je odličan dan za Plavu lagunu – kaže nam vlasnik “guesthousea” u Hafnarfjörðuru kad smo mu rekli kamo idemo.
– Ali kiša je, vjetar?
– U tome i jest štos, vjetar brije po ušima, a vi ste u vreloj, slanoj, ljekovitoj vodi. Doživjet ćete nirvanu.
U Plavoj laguni dobijete narukvicu s kojom kasnije sve plaćate. Jer usred betonskog jezera, koje je duboko oko 150 centimetara, nalazi se bar s dugačkim šankom. Tu je i najveća koncentracija gostiju, jer plivanje po vrelom jezeru nakon sat-dva ipak malo dosadi, pa je za šankom dobro upoznati ljude iz svih krajeva svijeta. U nekom smo trenutku čuli iz jednog omanjeg društva i hrvatski jezik, ali nismo se javljali. Htjeli smo se malo odmoriti od naših svakidašnjih jadikovki. Kasno navečer, nakon višesatnog kupanja u Plavoj laguni, odlazimo u grad. Tražimo trgovinu koja radi dokasna. Sve trgovine u koje smo ušli osrednje su opremljene namirnicama, kao Konzum kad su mu dobavljači prekinuli dostavu. Nema brendova na koje smo navikli, uglavnom je to hrana iz sjevernih zemalja. Jedna jabuka, naranča ili kruška koštaju desetak kuna, jedno jaje sedam. Srećom, špageti, luk i limenka pelata imaju podnošljive cijene, pa to trpamo u košaru. Tražimo pivo, limenka je oko 25 kuna, ali gotovo da nema alkohola. Na štandu piše da se pivo s klasičnom dozom alkohola od 5 posto može kupiti samo u vinotekama (vinoteke su mjesta u kojima se jedino može nabaviti koliko-toliko jeftina cuga).
Nakon dva dana provedena u ovoj zemlji može se zaključiti dosta toga i dati dobre savjete onima koji dolaze na ovaj otok. A glavni bi savjeti bili: najedite se u avionu (triput je jeftinije), ponesite što više hrane, ne nosite gotovinu, na vrijeme rezervirajte automobil, čuvajte se vjetra i – nemojte odustati od putovanja u ovu predivnu zemlju.
ovaj narkoman nije došao dalje od Sesveta...jer da je, onda bi bilo kulturno barem posjetiti zemlju o kojoj se piše.Članak nema veze sa stvarnošću.