Skijanjem se bave milijuni ljudi u Europi. Skijališta je mnogo i konkurencija je velika. Ljudi uglavnom skijaju tjedan dana u sezoni te pokoji vikend. Malo je strastvenih poput nas koji idu kad god mogu. Za odmor se pomno odabire destinacija jer skijališta su daleka i sve je prilično skupo.
Cijene ovise o mnogočemu, svatko ima svoju strategiju razvoja i marketinga kojom se želi pozicionirati. Najveća ponuda i najveći kapaciteti su u Francuskoj. Uz skijališta su neboderi s desetak i više katova prepuni jeftinih apartmana, a da bi privukli goste, sagrađene su stotine žičara i staza za sve kategorije skijaša. To znači da cjenovno moraju biti u nižem razredu, osim par ekskluzivnih skijališta, a najveća, poput Portes du Soleil i Tri doline, nalaze se u Francuskoj. Najveći nedostatak je što su oko tisuću kilometara udaljeni od Hrvatske.
Austrija pak ima strategiju malih pitoresknih sela u kojima dominiraju obiteljski hoteli i apartmanske kuće. U žičare se dosta ulagalo pa su skijališta atraktivna. Ulaganja prate i više cijene ski-karata pa je ove godine dnevna karta u svim boljim skijalištima oko 50 eura. Apres ski zabave su u Austriji jednostavno - sjajne.
Talijani, majstori staza
Mjesta poput Ischgla i Obertauerna Ibiza su Alpa. Trude se i u gastronomiji, ali Talijani čvrsto drže primat. Dolomiti, kao nama najzanimljivija regija, po mnogočemu su najbolji u Europi. Najbolji restorani, najviše žičara za koje vrijedi samo jedna Superski Dolomiti karta i veličanstvene dolomitske stijene svake zime ostavljaju bez daha. Talijanska skijališta nalaze se s južne strane Alpa pa je sunca i lijepog vremena mnogo više nego na sjevernoj strani, gdje pak ima puno više snijega. Talijani su majstori uređivanja staza, a snježni topovi izmišljeni su u Dolomitima. Švicarska obiluje ekskluzivnim skijalištima koja prate i vrlo visoke cijene. Mnoga, poput St.Moritza, i nisu nastala zbog sporta, nego zbog zdravog ozračja i ambijenta. Skijanje je došlo uz to. Recimo da je u St.Moritzu i najekskluzivniji turnir u polu na snijegu pa je sve jasno. U Davosu se usred zime održava ekonomski forum. Žičare u nekim centrima nisu najnovije, a u poznatom Grindelwaldu još vozi žičara stara poput one na Sljemenu. Tu su odvojena skijališta Grindelwald, povezani Corvatsch i Furtscellas te Diavolezza. Međusobno su skijališta udaljena, ali povezana su ski-busom. Tri vrha prelaze 3000 m, a Divaloezza je pravo alpsko skijalište. Ledenjak je i na skijalištu Corvatsch. Corviglia je domaće skijalište iznad samog St. Moritza. Žičare su moderne i nove. Do skijališta iz samog središta vozi vlak poznat iz filmova koji pokreću zupčanici te gondole iz rubnih dijelova grada. Mondeni je ugođaj na svakom koraku ili bolje rečeno spustu. Jedna njemačka tvornica luksuznih automobila izlaže svoje primjerke pored nekoliko alpskih restorana. U velikim prozirnim kutijama na 3000 metara izlažu najbolje modele.
Hrvatska meka u Livignu
U skijaškim barovima manje se pije rakija, a više pjenušci. Ponekad izgleda da bijelih boca Moeta ima više nego kapa i rukavica na šankovima. Najviši vrh je Piz Nair na kojem se nalazi vidikovac i restoran iz kojeg se pruža pogleda na cijelu dolinu. Corvatsch je također vrlo dobro skijalište na kojem je puno manje šminke, a više skijaša, tako da je za tjednog boravka preporučljivo odskijati u sva tri centra. St. Moritz je mondeno središte i sve ekskluzivne marke - od Bulgarija do Prade i Louis Vuittona - imaju ovdje svoje butike, no nije skuplje nego drugdje u Švicarskoj. Osim hotela. Hrvati koji zimuju u Livignu s druge strane talijanske granice najčešće dolaze na Corvigliu na dnevno skijanje. Nakon skijanja valja popiti čaj ili kavu kod Hanselmanna u Dorfu i pojesti slavni tart od oraha, najveći specijalitet iz St. Moritza. Najbolji su restorani uglavnom u hotelima. Pokrajina Graubuenden u kojoj se nalazi dolina Engadin graniči s Italijom te je utjecaj talijanske, pa čak i francuske kuhinje vidljiv. Domaći na skijalištu ne jedu kavijar i tartufe na pire-krumpiru u La Mamite poput bogatih turista. Jedu ječam, palentu s gorgonzolom, torteline i štrudle od jabuka. Tanko narezana sušena govedina bila je izvor bjelančevina zimi, a danas je vrlo cijenjen specijalitet. Iz prve ruke preporučujem restoran Bar Chesa Veglia koji je na katu pravi talijanski, a u prizemlju nešto ekskluzivniji. Sav je u starom drvu, vinska lista je prebogata, a sagrađen je 1658. godine. Dobar i ne preskup izlazak. Najbolji je Ecco on Snow s dvije Michelinove zvjezdice. Meni je oko dvije stotine eura po osobi. Isti broj zvjezdica ima i Joehri’s Talvo u seoskoj kući iz 17. stoljeća u obližnjem Champferu. Bez obzira na prvi dojam mondenosti, S. Moritz nije samo za bogataše. Svi mogu naći odgovarajući smještaj i restorane.
Sirevi i bijelo vino
Mnogo je vrlo dobrih restorana u kojima se može jesti sve, od svježe morske hrane do savojardskih specijaliteta od sira poput fondue i raclettea. Lokalno bijelo vino apremont najsličnije je našoj graševini. Iako se u Francuskoj ne pije gemišt, ovo je vino idealno baš za to. U trgovinama se može naći za 3-4 eura po butelji, a u restoranima stoji petnaestak. Na etiketi ima izražen grb pokrajine Savoje pa ga je lako prepoznati. Izbor crnih vina je na nivou Francuske. Stol u restoranima za večeru uvijek treba rezervirati, pogotovo u boljima poput La Peau de Vache, Le Signal i Edelweiss u obližnjim zaseocima Le Fornet i Le Trifole u La Daille. Najbolji i najskuplji s jednom Michelinovom zvjezdicom je La Table de l’Ours. Na jelovniku su svježi škampi pečeni u đumbiru, janjeći kotleti sa stotinu začina i slično. Meni je oko tisuću kuna po osobi. Povoljnije su brasserije. Svakako treba probati fondue savoyard, posebnu mješavinu sira, drugačiju i aromatičniju od uobičajene zbog alpskih sireva (comte). Uz fondue se servira zelena salata, kuhani krumpir u komadu i hladni naresci. Drugo jelo koje valja probati također je sir, raclette. Ime dolazi od riječi strugati. Kolut se reže ne pola, odrezani dio približi se posebnom grillu na stolu te se otopljeni dio drvenim špahtlom sastruže sa sira u tanjur. Svaki stol ga priprema sam za sebe pa je i sam proces prženja zabavan. Fondue je sofisticiraniji okusom, no ako se jede zimi, kada je sir star oko šest mjeseci, tada je raclette bolji. Naravno, traži bijelo vino, i to prilične količine.
Val d’Isere je rapsodija okusa, prirode i veličanstvenih planina. Svako skijalište ima nešto posebno dobro, no ovdje ima mnogo toga. Rijetko tko dođe samo jedanput. Događaj koji se ne propušta u Alta Badiji svakako je nedjelja 13. prosinca. Tada kreće poseban Gourmet ski-safari, obilazak 14 restorana na skijalištu, u kojima će se moći kušati hrana, ali i upoznati kulinarske zvijezde Italije. Karta koja uključuje četiri degustacije s vinom stoji 40 eura. U samoj dolini nalaze se tri restorana s Michelinovim zvjezdicama, što je jedinstveno u Alpama. S dvije zvjedice tu je St. Hubertus u mjestu St. Cassian, a s jednom je La Stua MIchil u hotelu La Perla u Corvari te La Siriola u hotelu Ciasa Salares. La Villa je ugodno mjesto za ugodno skijanje. Središte mjesta visoko je iznad glavne ceste i taj je dio miran i bez tranzitnog prometa, no najviše je trgovina i lokala u dolini pa se ondje zadržava najviše gostiju. Tri kilometra udaljen St. Cassina možda je i najljepši. Mala pješačka zona, trgovački centar u kojem se može kupiti sve od posljednje zimske mode do sjajne hrane iz regije. Skijalište treba odabrati prema nekoliko parametara. Dobri skijaši uglavnom i dobro znaju kamo žele ići i kakvi ih tereni očekuju pa je to i najvažniji faktor pri odabiru. Oni manje iskusni odu za društvom, no ako im se dogode skijališta s puno strmih staza, njihov doživljaj neće biti najbolji pa je preporuka da se dobro informiraju o tome gdje su najbolje škole skijanja i staze. Roditeljima s djecom važne su dobre škole i vrtići na snijegu kako bi klinci bili na sigurnom i naučili skijati. Bez obzira na želju da ih sami učite, ako vam prezime nije Kostelić, dajte ih u ruke licenciranim učiteljima skijanja. Pripazite, jer samozvani učitelji bez licencije teško mogu djecu naučiti skijati.
>>Poznati Hrvati pobijedili domaćine Austrijance u grudanju na skijalištu u Nassfeldu
