Supruga menadžera turističkog resorta na jednom maldivskom otočiću početkom dvijetisućitih, praktički prva dama cijelog otoka, nikad se nije bavila sportom.
Tada, u svojoj četrdesetoj, Mirjana Kmačić Pellizzer nije bila čak ni zagriženi rekreativac. Ništa nije dalo naslutiti da će ova Rovinjanka godinu dana poslije zakoračiti u čudesni svijet maratona, da će uskoro istrčavati stotine kilometara po svijetu i da će do pedesetog rođendana optrčati čak i pustinje Gobi u Kini, Saharu u Egiptu, Atacamu u Čileu ili ledeni, bijeli Antarktik.
– Na Maldivima smo idilično živjeli s troje djece i ja se nisam bavila mišlju o povratku, ali supruga je srce vuklo natrag. Šest je godina vodio taj resort i bio se pomalo zasitio. Najmlađa Pashmina je bila mala, starija Rebecca završavala je treći razred, a došlo je vrijeme da i sin Jody krene u prvi razred. Djeca su uživala, ali jedini prijatelji su im bili vršnjaci koji su s roditeljima dolazili na odmor. To je i prevagnulo. Vratili smo se u Rovinj 2003., a ja sam se godinu dna poslije, u spomen na oca koji je umro od karcinoma, prijavila na utrku 'Terry Fox' u Milanu – prisjeća se Rovinjanka, koja danas sa suprugom Giovannijem – dakako u tenisicama! – vodi jedan od ponajboljih rovinjskih restorana Puntolinu, kako je velika pustolovina počela.
– Ta je utrka imala humanitarni cilj, a imaju ga i sva moja kasnija trčanja. Tako si i objašnjavam što uglavnom istrčim do kraja. Naučila sam da dio trčite nogama i bitna je kondicija, ali za drugi dio vam treba stabilna glava, a za treći i veliko srce. A mene vodi upravo srce i želja da pomognem – veli Mirjana, koja volontira u rovinjskoj udruzi za djecu s invaliditetom, a i školovala je sedmero afričke djece.
Prišuljala se bojazan
Uskoro će na maraton "Trčimo u roza za..." za djecu s Dravetovim sindromomn od Rijeke do Venecije. Na druge kontinente se sada ne usudi. Nikad se nije bojala, čak ni kad je po mrkloj noći satima sama grabila Saharom, ali, kaže, u nju je ušla neka bojazan.
– Trčala sam i kroz Libiju, Tunis, Egipat... i, kad gledam vijesti i slike iz tog dijela svijeta, ne mogu vjerovati da su to one mirne zemlje koje sam poznavala. Teško je sve ovo gledati... Najekstremnije što sam u vrijeme Gadafija u Libiji, recimo, vidjela bili su šverceri s kantama goriva uz cestu koje su preprodavali... Ali, nakon svega što se tamo događa i rijeke imigranata koji nam dolazi, čovjek ne može ostati ravnodušan. Nikad nisam imala predrasuda i zatekla me nelagoda koju sam na sekundu osjetila kad su nam prije nekoliko večeri u restoran ušla dva gosta iz Egipta. Vidjeli su fotografije na zidu, prepoznali su da je riječ o njihovoj zemlju pa su ispričali odakle dolaze. To mi prije nikad ne bi prošlo kroz glavu, a tad sam pomislila: Joj, iz Egipta... Naravno da su to bili fini gosti, dragi ljudi, ali tužno je što ratovi i terorizam mogu napraviti i nama, malim, normalnim ljudima čak i onda kad smo tisućama kilometara daleko od svega – kaže Mirjana, koja će ove zime, umjesto na trčanje u neku egzotičnu zemlju, sa suprugom upoznavati Jadran.
Trčanje mi daje osjećaj slobode i ne želim si taj užitak pretvoriti u obvezu. A za zanimaciju nikad nije kasno.
Plemenita Rovinjanka, što se moglo i očekivati od žene velika srca, svoje nagrade donira. I to bilo da se radi o novcu ili kukuruzu, kao na kraju maratona koji je trčala za opismenjavanje naroda Rarámuri u Meksiku. Pripadnici plemena Lagana stopala smatraju se najbržima na svijetu, a na maratonu je bila među maksimalno 70 stranaca koji im se smiju pridružiti.
Trkačka kondicija
– Neki još žive u pećinama, mnogi svakodnevno s planine trče do mora po ribu za hranu, a nekima je trebalo i dva-tri dana hoda da dođu na start maratona. Žive u dijelu zemlje poznate po vladavini i nasilju narkokartela, a mi iz inozemstva smo morali doći nekoliko dana kako bi se međusobno malo upoznali. Bilo je čudesno, pamtim susret s dvjema ženama i razgovor s malo španjolskih riječi koje smo nas tri znale, o avionu koji je prelijetao nebo. To im je ravno čudu, a mislile su da ljudi u avionu stoje... Nisam tada pobijedila, ali naravno da sam osvojenih 500 kilograma kukuruza donirala domaćima – kaže Mirjana, koja je u proteklom desetljeću na svim kontinentima trčala za bolesne, siromašne, ugrožene, a jednom i za sirotište slonova u JAR-u.
Ovih dana maratonka, koja već godinama savladava i ultramaratone, noge umara trčkarajući oko gostiju u svom restoranu.
Trkačka kondicija, dakako, pomaže, veli naša sugovornica, koja utrke trči u vrijeme godišnjeg odmora, a gotovo sve financira ušteđevinom.
>>Na njenoj kulinarskoj web-stranici svakog je dana 10.000 pregleda
