Pogled na prazan krevet pacijenta s kojim se dan ranije pozdravljao prije odlaska iz smjene trenutak je koji ostavlja trajni ožiljak na emocijama svakog liječnika, pogotovo onih koji liječe oboljele od malignih bolesti. Svakodnevni susreti s teškim dijagnozama, pacijenti u terminalnim stadijima bolesti, umirući... Sve to na onkolozima ostavlja tragove u obliku sve prisutnijeg sindroma tzv. preranog izgaranja (burn out), kako ga prepoznaje svjetska zdravstvena praksa.
Emotivno potrošeni
Sindrom je raširen i među ostalim specijalistima, no kod onkologa je najrašireniji. „Burn out“ označava stanje psihičkog iscrpljenja i emocionalnog trošenja. Posljedice sindroma izgaranja mogu biti vrlo ozbiljne za osoblje, pacijente i institucije u kojima rade jer za sobom povlače izostajanje s posla, nizak moral, nesanicu, alkohol, droge, bračne i obiteljske probleme...
– Izgaranje nije sinonim za stres na poslu ili depresiju nego puno ozbiljniji problem – objašnjava profesor Damir Eljuga, specijalist ginekologije i onkologije, kooautor knjige “Umor, zamor, premor” koja obrađuje tu temu.
– Psihološka terapija je nasušno potrebna u onkološkim klinikama, kako u procesu liječenja tako i za onkologe koji su svakodnevno izloženi teškim emotivnim situacijama – ističe profesor Eljuga.
Istraživanja predstavljena na europskom kongresu onkologa ESMO u Madridu, ukazala su na to da oko osamdeset posto onkologa i onkoloških medicinskih sestara ima osjećaj niskog vlastita postignuća, a simptome i znakovi kliničke anksioznosti pokazuje svaki deseti ispitani zdravstveni radnik na visoko profesionalno i emocionalno zahtjevnim odjelima kao što je onkologija. Zanimljivost iz istraživanja je to da religiozni onkolozi pokazuju manju razinu sindroma izgaranja.
Praksa je također pokazala da bavljenje sportom ili nekim hobijem djeluje kao zaštitni faktor za razvoj izgaranja, kao i da su onkolozi koji raspolažu s dovoljno osobnih i socijalnih potencijala u skupini manjeg rizika za razvoj sindroma izgaranja. Osim toga, izbacivanje negativnih emocija razgovorom, uspostava adekvatne komunikacije i razvijanje komunikacijskih vještina pokazali su se dobrim ventilom.
– Diljem Europe više od sedamdeset posto mlađih liječnika, specijalista onkologije, stručnjaka za liječenje raka pokazuju znakove izgaranja. Takvi pokazatelji potaknuli su mjerodavne na ozbiljne akcije kako bi se riješili problemi na svim razinama. Sve to uzima i danak među njima – istaknula je autorica studije u kojoj je sudjelovalo čak 595 onkologa mlađih od četrdeset godina iz cijele Europe.
Žene ipak čvršće
Najviše je onkologa sa znakovima izgaranja u središnjoj Europi, a nešto manje u Velikoj Britaniji. Zanimljivo je da su se žene onkolozi pokazale čvršće jer su čak 60 posto “izgorjelih” njihovi muški kolege.
– Ne znam kako bi se u njihove pretrpane rasporede s prevelikim brojem pacijenata uklopili još i razgovori sa psiholozima koji su im potrebni kao ispušni ventili – kaže dr. Ilona Sušac, specijalistica onkologije i radioterapije i stručna tajnica Hrvatske lige za borbu protiv raka. Prim. mr. sc. Nenad Nola, specijalist kirurgije iz Poliklinike Nola, s onkološkim bolesnicima i njihovim obiteljima susreće se od djetinjstva jer mu je i otac te struke.
– Onkološke dijagnoze čine 95 posto kazuistike onkološkog kirurga. Susreti s teškim dijagnozama i sa smrti su svakodnevne i na njih liječnik ne može postati imun, no mora se naučiti s njima živjeti i raditi, iako sve ostaje pohranjeno. No, ta borba vrijedi kada smo s pacijentom na putu izlječenja – kaže primarijus Nola.
>>Kemoterapija ne mora biti razlog za odustajanje od trudnoće
>>U Hrvatskoj će svaki četvrti stanovnik umrijeti od raka
