Iako se Hrvatska po pitanju rodne ravnopravnosti, prema Svjetskom ekonomskom forumu, s lanjskog 53. mjesta popela na 50., žene u nas prosječno i dalje posao čekaju dulje od muškaraca, među nezaposlenima ih je više, slabije su plaćene i, pritom, često "osuđene" na tipično ženska zanimanja.
One vole manje tvrtke
Kako, pak, zamišljaju idealno radno mjesto, istražio je u sklopu projekta "Žene biraju novu šansu – osnaživanja žena za aktivno sudjelovanje na tržištu rada", portal MojPosao među 500 ispitanica i ispitanika. Pokazalo se da žene, dok muškarci biraju velike kompanije, preferiraju radno mjesto u tvrtki ili instituciji s 20 do najviše 200 zaposlenika. O tomu se, da su mogućnosti osobnog i razvoja kompetencija na poslu najbitniji, oba spola slažu, no žene nakon toga rangiraju dobre radne rezultate, a muškarci – radne uvjete. I jedni i drugi novčane nagrade i bonuse stavljaju na dno liste. Oba se spola, od pogodnosti, zadovoljavaju već fleksibilnim radnim vremenom i mogućnosti da stanku koriste kad im odgovara. Zanimljivo je da bi od kuće radije radili muškarci (65 posto) nego žene (51 posto), dok bi žene (39 posto) više od muškaraca (24 posto) voljele da se u tvrtki organiziraju vrtići.
Za dvije trećine žena bitno je da su u vodstvu tvrtke podjednako zastupljena oba spola, s čime se slaže i 50 posto muškaraca. U slučaju diskriminacije oba spola od nadređenih očekuju da jasno pokažu da se to neće tolerirati.
Jesu li iskreni
Oko 50 posto ispitanica smatra da bi na poslu trebalo održavati edukaciju o ravnopravnosti spolova ili uvesti pravilnik kojim bi se ispadi sankcionirali. Oba spola daju glas i za uvođenje dodatnih mjera koje bi unaprijedile ravnopravnost. Istina, za to je 70 posto žena i polovica muškaraca.
– Ako su muškarci odgovarali iskreno, jako ohrabruje što čak polovica želi da oba spola budu zastupljena u vodstvu tvrtki. No, malo sam sumnjičava i u vezi s tim da su za edukaciju o ravnopravnosti. Bojim se da su se tako izjašnjavali jer ih to ništa ne košta – kaže psihologinja Mirjana Krizmanić.
problem je što se pod ravnopravnošću misli na jednakost...50-50, a to nije sloboda nego diktatura...a po svim pokazateljima činjenica da je u vodstvu privatnih tvrtki i politici polovica žena ukazuje na diskriminaciju muškaraca...jer veći broj muškaraca nego žena želi biti na čelnim pozicijama iz čega proizlazi da se za 50% žena vrbuje iz mnogo manjeg bazena nego za 50% muškaraca što implicira diskriminaciju...općenito sve politike vlade vode socijalnom poboljšanju ženskog spola što smatram da nije uredu...treba se pomagati svim ljudima...i svatko treba napredovati ovisno o svom radu i trudu, a ne po spolu...a eto upravo je recimo odredba o 40% žena na izbornim listama primjer državne diskriminacije i seksizma...