Jedan od najliterarnijih gradova u Hrvatskoj, istarski Rovinj, grad velikog hrvatskog pisca Antuna Šoljana, ali i grad u kojem je povremeno živio autor knjige “Filosofija palanke” Radomir Konstantinović te austrijski pisac Milo Dor, ostao je ovih dana bez još jednog velikog pisca i to Mirka Kovača.
Osim likovnjaka, kao što je to bio još jedan u nizu pokojnika, slikar Vjekoslav Brešić (inače i veliki Šoljanov prijatelj), Rovinj su, ne bez razloga, jako voljeli pisci i to ne samo za Jugoslavije, nego i ovih godina. Tako je još jedan povremeni Rovinjanin, još jedan iz niza spisateljskih velikana Bora Ćosić koji, doduše, ljubomorno čuva i svoju berlinsku adresu. I dok će možda ljude koji nisu toliko upućeni u literaturu i začuditi ova gotovo pa nevjerojatna pozornost kojom je u cijeloj regiji, od Crne Gore preko Bosne i Hercegovine i Srbije do Hrvatske, ispraćen Kovač, mjesta čuđenju ipak nema.
Mirko Kovač autor je velikog opusa i autor kojeg se zbog njegove kvalitete pisanja, ali i životnog puta nikako ne može strpati u samo jednu nacionalno omeđenu literaturu. Kovač nije bio pisac jednine, nego množina. U svakom pogledu. Doduše, autori koji su ovih dana Kovaču ispisivali brojne nekrologe (zanimljivo, kada je umro Konstantinović u Beogradu i to baš za beogradskog sajma knjiga, ta je vijest nekako ostala nezapažena čak i u Srbiji, ali i, što je još čudnije, na samom sajmu) jako su se trudili da Kovača nazovu srpskim, hrvatskim, crnogorskim i bosanskim piscem.
Nije samo jasno gdje je nestala Hercegovina ako se zna da je Kovač rođen na granici Crne Gore i Hercegovine te da je veliki dio opusa posvetio baš hercegovačkim temama. Pa ako je već bosanski pisac, kako to da barem nije bosansko-hercegovački? No, Kovač je odavno rekao da on pripada svima onima koji ga hoće pa nad otvorenim grobom nikome doista ne treba licitacija nad Kovačevim krvnim zrncima te ga ne trebaju provincijski čerupati regionalne literarne sredine, nego ga, kao i druge važne pisce, treba čitati. Uostalom, nije slučajno da je Kovačev roman “Vrata od utrobe” objavljen u Hrvatskoj (objavio ga je baš Večernji list) i to u ediciji Hrvatskih romana, kao što je taj isti naslov objavljen i u Crnoj Gori u novinskoj ediciji crnogorskih romana.
Ipak, razlog zbog kojeg je Kovač važan ne samo kao pisac nego i kao etično biće leži u njegovu karakteru koji se nikako nije mirio s ratom, za koji je mudri Držić već odavno napisao da je poguba ljudske naravi. E, taj Kovač, literarni aristokrat, u jednom od svojih brojnih autobiografskih zapisa koje je ostavio po mnogim književnim časopisima i u svojim knjigama eseja i zapisa ostavio je i potresno svjedočanstvo zašto je zahladio odnose s velikim srpskim filmskim redateljem, ali i piscem Živojinom Pavlovićem. Jednom su se, piše Kovač, susreli u vrijeme ovih postjugoslavenskih ratova na neutralnom terenu, valjda u Njemačkoj, gdje je Pavlović Kovaču hladnokrvno, bez ikakvih emocija i osjećaja srama, pričao kako je u bornim kolima JNA prošao po spaljenim konavoskim selima, kao da se voza po nekom nepoznatom planetu gdje nisu prije živjeli neki ljudi sa svojim uspomenama, obiteljima, životima…
Kovač Pavloviću nikako nije mogao oprostiti tu lakonski doživljenu i surovu vojnu vožnju po Konavlima (uostalom, Kovač je među precima imao i Konavljane, a otac mu je Dubrovnik jako volio pa je pred smrt iz sanatorija pobjegao kako bi još jednom vidio taj grad doista iznimne ljepote). Eto, zbog takvih moralnih postupaka, Kovač je stjecao poštovanje i onih ljudi koji ga nekad nisu razumjeli i možda nikad nisu pročitali nijednu njegovu knjigu. A za to nikad nije kasno.
