Burnu reakciju čitatelja izazvali su prošlotjedni članci o odstrelu dvaju medvjeda – jednog na Velebitu iznad Pazarišta i drugog u lovištu Bjelolasica.
“...Euforija oko ubijenog medvjeda, koji bi prema vašem novinaru trebao biti ponos Hrvatske. To je sramota, a ne ponos... Vijest da je ubijen medvjed nije za novine”, piše čitatelj.
“...kako je neugodno u šumi sresti pijane i bahate naoružane ljude, naići na pretrpana smrdljiva uzgajališta divljih svinja ili jelena koje uzgajaju za ubijanje iz zabave... Znam da to nije vijest, ali posao novina je da pokažu stvarnost kako bi čitatelji mogli donijeti vlastiti sud o njoj”, piše planinar.
Samo iz ovih primjera jasno je da postoji žestoka fronta protiv lova i lovaca, ali i protiv medijskog praćenja odstrela divljih životinja. Ni jedno ni drugo nije dobro, jer nijedna isključivost nije dobra.
S jedne je strane razumljiva čovjekova simpatija prema divljim životinjama, a onda i želja da ih se zaštiti, ali se s druge strane moramo pitati što činimo za te iste drage nam životinje. Velika većina nas – ništa! Gledamo ih na televiziji i u novinama, svaki nam je medo, srna, patka, zeko... jako simpatičan, vuk malo manje i ne možemo razumjeti zašto ih netko lovi. Vuka još kako tako. Ali medo?
Pravi se lovci, za razliku od nas većine, o životinjama i brinu. Dok mi zimi sjedimo u toplim domovima, oni prte snijeg i nose hranu divljim životinjama u hranilišta koja su im sami napravili. Pravi lovci znaju kakve i koliko divljači ima u njihovu lovištu, prepoznaju bolesnu ili ranjenu životinju i točno znaju koliko čega godišnje smiju odstrijeliti. Njihove su zadaće mnogobrojne, a zadovoljstvo im je hodati prirodom, promatrati životinje, loviti ih kada je to dopušteno, družiti se... Dobro su organizirani i imaju propisano sve: od Zakona o lovstvu do lovačke etike i običaja.
Ne sjećam se kada sam u novinama pročitala reportažu o lovu. Pišemo uglavnom o ekstremima, o krivolovu, nesretnim slučajevima... Zato nam odstrel medvjeda kapitalaca djeluje kao zlodjelo.
Naš čitatelj planinar dobro primjećuje: posao novina je da prikažu stvarnost, a čitatelji neka donesu vlastiti sud o njoj. Da smo tako postupali, onda bismo u članku o ubijenom medvjedu na Velebitu napisali da su u tom lovištu od 12.274 hektara 22 smeđa medvjeda, 15 muških i sedam ženki, koji godišnje imaju jedanaestero mladunčadi. Rekli bismo i da je godišnje dopušteno odstrijeliti jednog medvjeda, a događa se da ne bude odstrijeljen nijedan. Lovci godišnje prehranjuju životinje s više od 30 tona različite hrane (žitarice, repa, jabuke itd). O tome nas je obavijestio mr. Milan Štimac, ravnatelj Proizvodnog odjela UPŠ Gospić.
Da smo sve to mogli pročitati, vjerujem da bi slika o lovcima bila drukčija i da među našim čitateljima ne bi imali toliko protivnika. Ili barem čitatelji odstrel medvjeda ne bi zvali ubojstvom.
