Nije sramota biti Hrvat, ali je peh - te slavne Maršalove izreke nema u
posvuda omiljenoj zbirci pesimističkih aforizama Amerikanca Arthura
Blocha "Murphyjev zakon". Pa tako svijet ne može znati kako je nama
ovdje. Ma, grozno! gorko je zaključila Glumica kad je u novinama
(Globus, 22. 2.) za sebe pročitala da je potkazivačica.
Glumica je ambiciozna, vodi kazalište (i njegova je vlasnica) i bacila
se na postdiplomski, doktorski studij kazališne organizacije. U
dogovoru sa svojim studijskim mentorom izabrala je i seminarsku radnju:
o tome kako se provodi nedavno doneseni hrvatski Zakon o kazalištu.
Zbog podataka koji su joj trebali otišla je i u pravnu službu
Ministarstva kulture, prikupila činjenice, sjela i napisala svoju
radnju.
Kako je mentor ocijenio Glumičino istraživanje, nije poznato
(vjerojatno pozitivno, jer buduća je doktorica znanosti poznata po
marljivosti i predanosti poslu), zna se samo ono što je izašlo u
novinama, a to je da je Glumica obična cinkarošica. "Naime", piše,
"Glumica ih (pravne službenike Ministarstva, op. a.) redovito obilazi
te samovoljno obavještava o tome tko krši Zakon o kazlištu, pogotovo
odredbu prema kojoj kazalištarci zaposleni u gradskom ili državnom
kazalištu nemaju pravo imati privatnu kazališnu udrugu. Glumica protiv
konkurencije tako, naime, ne djeluje samo javno već, očito, i u
slobodno vrijeme, glumeći policajku koja kontrolira provođenje
Kazališnog zakona."
Glumica je odgovorila (G., 7. 3.) onako kako se u zemlji u kojoj nije
sramota biti, ali je peh, jedino i može odgovoriti: opravdavanjem da je
u Ministarstvu bila samo jednom! Kao da je bitno koliko je puta bila.
Bitno je da je njezino možebitno pitanje o tome tko sve radi u državnim
kazalištima, a istodobno ima i privatnu kazališnu družinu (i tako krši
zakon), proglašeno špijuniranjem i denunciranjem! Mjesto da kršitelje
zakona, kad su je već povukli za jezik, do kraja raskrinka i objavi
njihova imena, ona objavljuje da je uvrijeđena što su je nazvali
policajkom!
Ipak je to više sramota nego peh, da oni koji se zakonu i zakonodavcu
smiju, čestitog građanina koji zakon shvaća ozbiljno i koji ga se drži
javno proglašavaju ništarijom!
"Sve dobre stvari u životu su", jedan je od najpoznatijih Marphyjevih
(Pardovih) postulata, "ili protuzakonite ili nemoralne ili debljaju."
Ali to ipak ne znači da je baš svaka protuzakonita djelatnost
zavrijedila da bude javno slavljena, a zakonita da bude predmet
ismijavanja.
(Napomena uredniku: Maršal nije Josp Broz, nego Slavko Kvaternik, a
Glumica je Vitomira Lončar, no kako ta imena nisu bitna za temu, mislim
da bi u tekstu samo smetala.)
GOST SURADNIK
