Svi koji smo slušali i čitali priču o umiljatoj djevojčici,
zločestom vuku i dragoj bakici, naučili smo da djevojčica ima crvenu
kapicu i da su je baš zbog nje prozvali Crvenkapicom.
Mislili bi to sigurno i dalje da se nisu pobunili roditelji nekih
dalmatinskih pučkoškolaca. Učenike i roditelje iz Dalmacije
izgleda i nije toliko zasmetalo što je netko promijenio
dragu i poznatu priču, nego više što je
djevojčici promjenjena kapica, što je zbog toga u
izmjenjenoj priči, Crvenkapice postala Plavokapica.
Za dalmatinsko čuđenje kriv je zagrebački književnik, Pajo Kanižaj,
koji je preinačio svima znanu priču o Crvenkapici, premjestio je iz
nekadašnje bezimene šume u maksimirsku. U čitanci
za šesti razred ilustrator je djevojčicu narisao s plavom
kapicom na glavi. Velike je i male Dalmatince pak, izleda
najviše naljutilo što je na plavoj kapici imala
Dinamov grb. Zaključili su da Crvenkapica ne samo da je pretvorena u
Plavokapicu, nego i u navijačicu Dinama. I kao i svi pravi Dalmatinci"
zapitali (se): Zašto ne, u navijačicu Hajduka?
A potom možda i zašto radnja priče nije smještena
u neku dalmatinsku šumu? Da je neki pisac s mora istu priču
o Crvenkapici preinačio u priču o Bjelokapici i smjestio je na splitski
Marjan, a ilustrator djevojčicu nacrtao s bijelom kapicom i s
Hajdukovim grbom, vjerojatno bi u Zagrebu i unutrašnjosti
Hrvatske reakcije bile iste. Sadašnja dalmatinska ljutnja na
pretvaranje Crvenkapice u navijačicu Dinama", kao i moguća reakcija u
Zagrebu i Zagorju da je Crvenkapici na glavu stavljena bijela kapica s
grbom Hajduka, vjerojatno bi bile jednake. I jedna i druga ljutnja
posljedica su opreke Zagreb-Split (i njezinih obuhvatnijih inačica:
Zagorje-Dalmacija i provincija-metropola). Da ta zlobno
smišljena opreka s vremenom nije postala i
mišljenjem inih, jedna bezazlena dječja priča ne
bi ni pobudila ljutnju.
Riječ - dvije
