U društvu u kojem su se “idealisti
snašli materijalno, a materijalisti idealno”,
Zdravko Mamić i Tomislav Horvatinčić nisu proleteri. Naprotiv. Ali
pokazali su i da biti bogat uvijek i ne znači biti škrt,
uzak i sebičan. Kupivši bolesnoj djevojčici iz Požege stan u
Zagrebu, Zdravko Mamić joj je omogućio liječenje u glavnom gradu, a
njezinu skromnu obitelj spasio od novčane propasti.
Mamić je usrećio i bolesnu djevojčicu i njezinu obitelj. A tako ujedno
i pokazao da slika koja je o njemu u javnosti stvorena i nije njegov
pravi portret. Slovio je kao osebujni BBB, kao bogat, bahat, bestidan.
Takvim je slovio, a moguće je da će sloviti i dalje, usprkos
dobročinstvu koje je učinio.
Jer sigurno će biti njurgavaca koji će Mamićev dar doživjeti kao
dvoličnjaštvo, kao šminkanje i kao bacanje
prašine u oči. Kupio Mamić i bolnicu, on će takvima ostati
egzemplarom “urbanog primitivca”. Kao
što će im i građevinski poduzetnik Tomislav Horvatinčić
– unatoč tome što je za Zakladu Ane Rukavine
darovao milijun kuna – ostati “urbanim
uzurpatorom”.
Kod nas mnogi ne trpe bogatstvo i bogate. A neki sumnjaju u sve. Pa i u
dobrohotnost i dobročinstvo bogatih. Kao: Što nam mažu oči?
No, i Mamić i Horvatinčić mogli su se “praviti
ludi”, ponašati se kao što se
ponašaju i drugi koji puno imaju, a nimalo ne daju. Ali
između imati i biti ni Mamić ni Horvatinčić se, očito, nisu odlučili
samo – imati.
Da jesu, onda bi mučali kao i svi oni koji imaju, ali nikome ne daju,
čak ni na Božić. Prigovarati Horvatinčiću i Mamiću da svojim
darovnicama jedino žele popraviti svoju lošu javnu sliku
sigurno je nepristojno. A spram bolesnih, i nehumano i
nepošteno.
RIJEČ-DVIJE
