I danas vjerujem da bi brak L.-ovih opstao da nisu nabavili psa. Jorkširskog terijera. Bez pedigrea, ali čistokrvnog. Štene od dva mjeseca. S dva mjeseca stao je u ruku gospodara, smeđa dlakava loptica. Nije se moglo naslutiti u što će uskoro izrasti taj jorkširski terijer, ženka, koju su nazvali Đesika.
Imenuje je gospodarica, koja odlučuje o svemu: mužu, dvoje djece, kući, poslovanju poduzeća. Vode ga zajedno, ali ona je šefica. A on je onaj podređeni. Još je zgodna, premda se bliži pedesetoj i cijelu je godinu provela na dijeti. Strogoj. Asketskoj. Trapila se i ranije, ali nikada tako okrutno: samo salata, zelena, s dodacima: paprika, rajčica, krastavac, tunjevina, jaja, luk, oskudni začini... Uvijek isto iz mjeseca u mjesec sve dok joj se figura nije počela vraćati na staro... Barem po kilama...
... A bila je prava ljepotica kad ju je upoznao u nekom društvu, od onih južnjačkih, crnoputih. Visoke jagodice, slapovi kovrčave kose, crne s plavkastim odsjajem. Nos malo grabežljiv, oči zericu prehladne, sve skupa savršeno, mislio je, prateći je kući... Ljepotu je pratila marljivost, odrješitost, pamet. I nezgodna narav, no tko je od nas savršen, opravdavao ju je... Ona ga je nagovorila da otvore svoju firmu, umjesto da robuju gazdama.
“Što kažeš, jesam li smršavila?” To mu je pitanje postavljala svaki dan, tijekom trajanja dijete, na istom mjestu i u isto vrijeme, ispred ogledala na vratima ormara njihove spavaće sobe ružičaste boje, u osam ujutro, oblačeći se za izlazak.
“Možda malo”, odgovarao je u početku, iako ništa nije primjećivao... Osim možda da je od gladi razdražljivija nego inače... Ili od jednolična prehrane? Nije shvaćao čemu joj to treba, jer se njome ponosio i kad se malo udebljala; po njezinu mišljenju; nikad po njegovu. Bila je lijepa na staromodan način dok još žene nisu smršavjele, postale nalik dječacima. Takve dječačke tipove nikada nije volio... Daj mi malo mesa gdje ga treba biti, na bedrima, bokovima, na grudima... Kosti glođu psi! Poslije je morao priznati da je smršavjela, da se “bogme vidi”. No to što je vidio nije bilo osobito... Tijelo joj se zgrbilo, dobilo naglašen trup. Valjda zbog nogu koje su se istanjile... I podbradak se objesio, a ne istopio i nestao... Zbog njezine dijete mršavljenja nabavili su i psa, da bi se ona natjerala kretati. Za fitness, naime, nije imala vremena. Ni volje. Mrzila je sprave. Sa psom će šetati tri četvrti sata ujutro, tri četvrti sata navečer: više nego dosta. A od svih mogućih pasmina izabran je jorkširski terijer, jer je jorkširskog terijera imala njezina sestra.
Sestri je vječno zavidjela, premda ni zbog čega. Nije bila ljepša nego ona, ni bogatija, ni uspješnija. U jednoj stvari znatno je nadmašivala sestru – u sposobnosti nalaženja ljubavnika. Razumije se da su objema dosadili njihovi brakovi, jer svi brakovi dosade. Vrijeme glođe meso, treba se sladiti kostima, a znamo: kosti glođu psi! Sestra je imala jednog jedinog ljubavnika, ona ih je promijenila trojicu... Ali u potaji... A onog jednog zamjerala je sestri, optužujući je da je preljubnica. Najviše je sestri zavidjela na njezinoj mladosti, premda ih je dijelilo jedva pet godina; na njezinu štetu... Usto je sestra starjela sporije od nje i nikad se nije udebljala. Ni grama. To ju je grizlo, izjedalo poput raka. Bile su od istog materijala, ali je njezin ispao trošniji... Kad bi sestra kupila cipele, ona bi nabavila jednake. Kad je sestra jednom prilikom otišla posjetiti Rim, i ona je smjesta morala u Rim. Kad je sestra promijenila namještaj, i ona ga je promijenila. I dijetu mršavljenja poduzela je zbog sestre, da se izjednače u kilaži. Zbog sestre je od svih pasmina izabran jorkširski terijer, a nalaženje šteneta povjereno je mužu. Kao i svi sporedni poslovi...
Muž, zadužen izabrati štene, od četiri ponuđena izabrao je onog s kojim je na brzinu uspio razmijeniti poglede... Loptica je imala umiljate oči, pune pokornosti... To ga je privuklo... Kad ga je izvukao iz legla, štene je počelo skvičati – znak nezgodne naravi – no on je već donio odluku... Ovo ili nijedno. Kao da mu čita misli, štene ga je liznulo po ruci... Izabrana je bila ženka, no spol nije uvjetovan. Još bolje da je ženka, mužjaci se rado tuku. I luduju zbog ženki... S njima nikad mira!
Štene je u kuću stiglo u košari, dočekano je s ushićenjem. Izvađeno je iz košare, pušteno bauljati kućom. Nosili su ga, mazili, počeli učiti čistoći. Najmanje se s njime zabavljala žena, srdita jer se smjesta popišalo na tepih. “Zvat će se Đesika”, rekla je, čisteći mrlju s tepiha. Protuslovlja nije bilo. Kao ni obično.
U početku se štene činilo u redu: jede, spava, obožava igru, obožava svoje ukućane. I dalje, doduše, ne zna gdje treba obaviti nuždu – u parku, a ne u stanu, pogotovo ne na tepihu – no s vremenom će naučiti. “Svi nauče, pa će i Đesika”, govori muž ženi, premda i on postaje skeptičan...
Loptica ne pokazuje da se može podučiti... Usto je poružnjela... S godinu dana učvrstila se u liku ovećeg štakora, duge rijetke dlake koja se čini vječno zamašćena... Vuče je za sobom kao prosjak dronjke... Laje na sve živo, visokim prodornim lavežom, neshvatljivim u kombinaciji s onako sitnim grlom. Napada od sebe višestruko veće pse, mužjake i ženke podjednako. Zbog toga je žena više ne izvodi u šetnju, izvode je on ili djeca. Žena se upisala na jogu.
S godinu i pol Đesika im se posrala pod stol dok su večerali s gostima... Odrastao pas. Ne štene. “Mislim da je psić nešto učinio pod stolom”, rekla je tiho gošća, delikatna i dobro odgojena. Ipak je to bila velika blamaža, jer je večera bila poslovna...
Žena je već odavno mrzila tu kuju, koju je odabrao muž. – Ja sam trebala birati! – ponavljala je, ne bi li podcrtala nesposobnost svoga muža. Da nema nje, on bi čamio u nekakvu pljesnivom uredu, bio vječno dužan... dodavala bi. Svako spominjanje Đesike završavalo je svađom, a ove su gomilale uvrede na račun muža... Kao pravnik koristan je samo svojoj ženi, jer je spremna nadgledati ga... “Inače bi zabrljao!” Bio je lijep muškarac – kad se s njim upustila – sad je “obična debela mrcina”... U krevetu je vrijedio prvih par godina, poslije ga je “samo podnašala”... spočitavala je, bez milosti. “Dobar je otac”, priznavala je, ali su zbog njega “djeca bezobrazna”... Razmazio ih je... naravno. Tako mu je bilo lakše! Osobito se grizla uspoređujući svog terijera sa sestrinim... Sestrin pas je mužjak, najljepši u svojoj rasi. Dlaka gusta, sjajna, narav vedra. Sve zna, shvaća, nikad ne prlja stan. Ne tuče se, laje samo po potrebi, normalnim lavežom... Susjedstvo ga obožava... Njezinu Đesiku susjedstvo ne može smisliti. “Vašoj bi kuji trebalo presjeći glasnice”, dobacio joj je jedan od susjeda. “Trebali ste je nazvati Bartolomejaska noć”, spustio joj je drugi.
Nju uvijek dopadne bolje! – kukala je, kao da je i to krivica njezina muža. Jer čija je inače? Valjda ne njezina... Scene su se ponavljale iz večeri u večer cijelu godinu. Za vikenda i tijekom jutra... Čak i kad je završila s dijetom... Sve dok njemu nije prekipjelo...
Bili su u kupaonici, te odlučne večeri, spremali se na spavanje... – Zašto naš pas nije kao Snufi? – upitala se ona naglas. Snufi je ime psa njezine sestre.
Skidala je šminku s lica ispred velikog zidnog ogledala, mokrim komadićem vate. Na lice je prethodno nanijela mlijeko za čišćenje, razmazavši oko očiju maskaru.
On je prao zube nad slivnikom ispred drugog ogledala, preko puta onog njezina. Bili su okrenuti leđima jedno drugom. – Svatko ima onakvog psa kakvog zaslužuje – odgovorio je on odsutno, ni ne znajući što govori.
Završio je pranje zubi i sad je ispirao četkicu. Bilo mu je važno temeljito je očistiti, da ne ostanu naslage paste u korijenu. – Što hoćeš reći? Da sam ja kriva za Đesiku!? – siknula je ona, jedva dočekavši svađu. Okrenula se prema njemu s poluočišćenim licem, stišćući među prstima vaticu.
On je tek sada shvatio što je uopće rekao, smjesta sleđen tonom njezina glasa... Histeričnog... Kreštavog... Nije se okrenuo, nego zgurio nad slivnikom, kao da će za riječima uslijediti batine... Na koga ga je, upitao se, podsjetio taj glas? Shvatio je naglo, toliko raspoložen otkrićem da se okrenuo sa smiješkom... Glas njegove žene bio je isti kao i Đesikin... Jasno, Đesikin! Kako to prije nije opazio? Ne samo glasom, sva je sličila Đesiki... Gledao je u nju kao da je prvi put vidi... Od dijete mršavljenja lice joj se naboralo... Crna kosa ispucala je od bojenja... Uza sve to je raščupana i masna... baš kao i Đesika! On je birao Đesiku, ali Đesika je ona, njegova supruga, ne on... On je samo uzeo ono na što se naviknuo, što je imao kod kuće...
– Svaki pas sliči svome gospodaru – nastavio je odvažno – a Đesika sliči tebi. Tebi, a ne meni... ponovio je smijući se. Bila je to dobra šala, najbolja od svih, prava životna poruga... Na njezin račun. Izgled mu je sakrio unutrašnjost ove žene, koju mu je konačno razotkrila Đesika. Godinama je vjerovao da je s njom dobio više nego je ikad mogao sanjati – unatoč nezgodnoj naravi – bio joj zahvalan do smrti što je izabrala baš njega, a ne nekog drugog s duge liste udvarača... A zapravo je bilo obrnuto, njoj se posrećilo s njim... Tko bi je drugi trpio?
Smijući se odmarširao je u ružičastu spavaću sobu, dok mu je ona iza leđa krešteći prijetila rastavom... Samo neka prijeti. Više nema kome, likovao je... Dohvatio je pidžamu prebačenu preko ružičastog pokrivača – za red se brinula sluškinja, dolazeći svakog jutra – i s njom otišao do trosjeda u dnevnoj sobi, gdje će tu noć prespavati. Zatim će otići u podstanarstvo, zajedno s Đesikom, naravno... Nedavno se, kao usput, raspitivao o svojim poslovnim šansama, ako se partnerstvo raspadne, sad je shvatio i zašto...
Još ne zna da će mu se u podstanarstvu pridružiti i djeca, obje kćeri, koje su sve točno procijenile, tko je tko... To će biti dar sudbine. Za njega. Za nju baš i ne... Ipak je prešla pedesetu, udvarači su se prorijedili... Za bješnjenje preostao joj je posao.
A Đesika? Što se Đesike tiče ostala je što je bila, najružniji pas na svijetu; i najgore naravi... No barem više nikome ne smeta.
