Možda je ljepota u očima promatrača, kako je tvrdio William Shakespeare, no ekonomija je, za razliku od estetike, poprilično egzaktna disciplina. Temelji se na konkretnim pokazateljima, pa je upravo zato šteta što premijer Zoran Milanović nije podrobnije javnosti objasnio na čemu temelji svoju prognozu o boljem životu građana u sljedećoj godini.
– Sljedeća će godina vjerujem biti bolja, očekujemo rast, i to nije vjerovanje nego to govore pokazatelji – poručio je Milanović, ne precizirajući o kojim je točno pokazateljima riječ. Jer, u onima koji su dostupni široj javnosti razloga za optimizam baš i nema. Dapače, dok je nacija zabrinuto strepjela nad ishodom pregovora vlade sa sindikatima, manično prebrojavala turiste na graničnim prijelazima i proživljavala kolektivnu psihozu oko mogućeg jesenjeg pada kreditnog rejtinga, hrvatska je sudbina zapravo već određena.
Tako su, primjerice, cijene CDS aranžmana za hrvatske državne obveznice u više navrata tijekom posljednja dva mjeseca premašile pet posto. Taj podatak građanima malo znači, no zapravo je iznimno znakovit. CDS-ovi su financijski aranžmani kojima se vjerovnik osigurava od mogućnosti da dužnik ne bude mogao platiti dug. Tko kupi hrvatske državne obveznice s rokom dospijeća od deset godina, mora platiti pet posto njihove vrijednosti da bi ih osigurao.
Ako kupac hrvatskih obveznica za to mora platiti pet posto, jasno je da kamata koju njemu plaća hrvatska država mora biti veća od toga. Dapače, teško da može biti manja od 6 do 6,5 posto – kamate po kojoj se država i zaduživala proteklih mjeseci. Dakako, ako toliko plaća država gdje je rizik neplaćanja minimalan, domaća poduzeća onda moraju plaćati i nešto više.
Kako se cijeli državni plan uvelike temelji na javnim investicijama financiranim kreditima, a pritom država mora i novim kreditima financirati otplatu starih – ugovorenih po znatno nižoj kamati – sve to nužno će rezultirati rastom duga. S druge strane, BDP ove godine neće rasti, sljedeće možda tek skromno, pa će odnos duga i BDP-a biti veći. A to pak opet znači veći rizik od bankrota i veće kamate.
Nalazimo se u dužničkoj spirali smrti, a koliko stabilnosti domaće ekonomije vjeruju u svijetu, sasvim vjerno pokazuje i podatak da je cijena osiguranja bugarskog duga dvostruko manja od hrvatskog. Pojednostavnjeno, to znači da ulagači procjenjuju kako je tijekom sljedećih deset godina dvostruko veća šansa da će Hrvatska bankrotirati od Bugarske. To je tužna bilanca stanja domaće ekonomije, koju građanima nitko još nije spreman priopćiti, pa ni poslovično izravni ministar financija Slavko Linić.
Oporavka gospodarstva neće biti bez investicija, no njih više neće biti moguće financirati zaduženjem. Morat će stoga za njih Vlada pronaći novac u tekućim prihodima, a to neće biti moguće bez rezanja potrošnje i prodaje državne imovine.
Dakle, 2013. teško da će biti godina oporavka, nego samo nastavak aktualne realnosti proračunskih rezova i privatizacije, a Vlada će se pritom nadati ekonomskom oporavku Europske unije, čime bi se cijena kapitala ipak primaknula održivim razinama. Ne dogodi li se to, rješenje je samo jedno – MMF, bez obzira na to padne li kreditni rejting ili ne.
U takvoj situaciji građanima obećavati bolji život akt je ili krajnje neodgovornosti ili krajnjeg neznanja. Naime, povlađivanje biračima i ispunjavanje neodrživih obećanja jedan je od glavnih razloga zašto se nalazimo u ovoj situaciji, koja zahtijeva nepopularne poteze.
Oni, pak, ne donose popularnost, ali su ono što razlikuje državnike od političara. Želi li da ga se pamti kao državnika, Zoran Milanović morao bi se početi tako i ponašati.
