Kada su nogometaši nekog kluba cijelu utakmicu trčali i znojili se, a gol nisu znali dati, trener Ante Mladinić obično bi ironično izustio: “Veliki promet, mala zarada”. Poslije Vladine utakmice duge godinu dana mogu se jedino ponoviti riječi legendarnoga Biće. Ekipa Zorana Milanovića, koja je samu sebe predstavljala kao sposobnu, reformsku i pobjedničku, igra bez veze i još zapravo nije dala gol. Ona se trudi, ali rezultata nema. Da je Zoran Milanović sastavio bolju ekipu i njezina bi igra sigurno bila bolja. No, u Milanovićevu sastavu ima igrača koji ne bi mogli igrati ni u prosječnoj političkoj ekipi, a kamoli u timu koji treba voditi državu. Globalna kriza sasvim sigurno utječe na stanje u Hrvatskoj, no da Vlada bolje vlada sigurno bi i gospodarska i psihološka situacija u zemlji bile mnogo bolje. Za godinu dana Vlada nije uspjela ispuniti ni jedno od svojih preuzetnih predizbornih obećanja. Osim toga, Vlada je i unazadila neke suvremene i demokratske trendove, vrativši ih u prošlost, svodeći ih na stare partijske sheme. Bez Radimira Čačića, premijer će ostati i bez svojevrsnog gromobrana koji ga je štitio od pučkih grdnji. Čačićev bi odlazak iz Vlade mogao biti čak i dobar. Možda manje zbog njegove iritantne napuhanosti, a više zbog njegove menadžerske prepotencije. Njegovi tzv. veliki i kapitalni projekti kojima se toliko razmetao prije izbora, pokazali su se kao promašaj. Čačićevo je poduzetništvo i menadžerstvo zapravo prošlo svršeno vrijeme. To je možda i bilo moderno prije dvadesetak godina. Čačićevim odlaskom, on će izgubiti vlast, a premijer gromobran.
Ako je, pak, Čačić dosegnuo svoju “granicu rasta”, onda su mnogi Milanovićevi ministri dosegnuli razinu vlastite nesposobnosti. Danas se čak i smijenjena ministrica Mirela Holy među mnoštvom nesposobnih doima kao sposobna. Tim je ministrima, izgleda, važnije što su u vlasti, nego kako vladaju.
U Slavonskome Brodu, bosanskobrodska rafinerija truje ljude, no ministar okoliša Mihael Zmajlović planira Brođane zaštititi tek za nekoliko godina! Ministar rada i socijalne skrbi Mirando Mrsić smanjuje broj nezaposlenih dajući ljudima neke posliće i crkavicu stvarajući od fiktivno zaposlenih nove socijalne slučajeve! Gordan Maras, ministar obrta i poduzetništva, nešto stalno obrće i poduzima, a krajnji je rezultat utakmica bez postignutoga gola. Ministru obrane Anti Kotromanoviću valjda je najveći uspjeh odlazak s državnim avionom u Haag po oslobođene generale! Njegov pak kolega Željko Jovanović ima više takvih uspjeha. Uspio je ukinuti školske ocjene na polugodištu, smanjiti učiteljske plaće do razine sramotne mizerije, šport pretvoriti u sport, a planira prekrižiti i sve učeničke bodove koji su dobivani za višegodišnje dodatno obrazovanje! Pravi put u društvo znanja! I premijer je samome sebi uspio prikvačiti nekoliko sličnih ordena. U škole je uveden zdravstveni odgoj, a “legitimno” skrbništvo nad tim državnim projektom dobila je baš njegova supruga!
Vladinim pritiskom i stigmatiziranjem školskih sindikata obnovljene su i neke stare antidemokratske vrijednosti. Sindikate se ne shvaća kao korektive vlasti, nego kao njezine neprijatelje. Vjerojatno je to posljedica staroga mentalnog sklopa kada su u socijalizmu vlast i sindikati uvijek bili na istoj strani. Pokojni prof. dr. Josip Županov tu je koaliciju objašnjavao zajedničkim interesom, tj. da sindikati daju podršku komunističkoj eliti, a ona njima zauzvrat garantira stalnu zaposlenost i redovite plaće. Vlast bi očito i sada voljela obnavljanje toga političkog modela, ali bez plaćanja. Uvedeni su i porezi na sve. Uskoro će valjda biti oporezovan i zrak, ali se istodobno ukidaju porezi na krzno i zlatninu, a premijer veselo odlazi na skijanje! Simboličke poruke koje se time narodu šalju delegitimiraju vladu i kao pravdenu, i kao reformsku i kao socijaldemokratsku.
Skup nepismenih jugovića ne može napraviti ništa dobro. Kad bi se naznanje i kroatofobija plaćali, oni bi bili najbogatiji na svijetu. To je trenutačno najnesposobnija i najdegutantnija vlast na Zemlji.