Zagrepčanin sa srcem u torbi. Tako je glasio naslov teksta objavljenog prije nekoliko godina u jednom tjedniku koji se bavio pričom 41-godišnjeg muškarca koji je dio svoga srca, mehaničku pumpu, imao izvan tijela i nosio je sa sobom u torbi na kotačiće, sličnoj onoj za kupnju. To mehaničko srce omogućavalo mu je da pričeka pravo srce idealno za njega. Danas su rutinske operacije presađivanja organa prihvatile gotovo sve vjerske zajednice, na njih se gleda kao na služenje čovjeku iako na samom početku to nije bilo ni blizu tako. Grmjelo se s mnogih propovjedaonica o čovjeku koji se igra Boga.
Danas u presađivanju organa nema ničeg spornog, osim da u kvalitetnijoj inačici mehaničko srce košta i do 70.000 eura, da do njega dođe mnogo manji broj oboljelih nego što bi trebao, da oni koji čekaju transplantaciju koja će im spasiti život podliježu bodovanju liječničkih komisija, da se bodovi skupljaju na sve moguće načine, da postoji taj netko tko podvlači crtu sukladno svojim procjenama. Igra li se taj netko Boga?
Po spermu u dansku
Dok pišem ovaj tekst vjernici u Markovoj crkvi u Zagrebu klanjaju i mole da bi se spriječilo donošenje novog Zakona o medicinsko pomognutoj oplodnji. Za jesen najavljuju referendum kojim će srušiti zakon koji omogućava zamrzavanje zametaka i umjetnu oplodnju ženama bez partnera. Nedaleko od Markove crkve u Zagrebu, 37-godišnja dobro situirana obrazovana žena iznijela je svoju priču na jednom od foruma koji se bave tom temom. Prvi “post” započinje predstavljanjem u kojem doznajemo da nije pronašla muškarca svog života, da ne želi pod svaku cijenu ući s nekim u brak, ali da silno želi dijete kojem će pružiti ljubav. Između prvog i zadnjeg “posta” prošlo je oko godinu dana, od gorljive želje za djetetom koja je odvodi u Dansku i Finsku, u potrazi za donatorom sperme, kalkulacija i potrošene ušteđevine, gorkih šala o švercanju sperme preko granice kamuflirane u vrhnje za kuhanje, dobronamjernih ali i graničnih savjeta žena o posjećivanju gay foruma gdje sigurno ima divnih muškaraca koji bi također željeli dijete, pa sve do očaja koje donosi suočavanje s jazom između nje i djeteta, povremenog premjeravanja sobe u stanu koja bi mogla biti dječja, bolnih i iscrpljujućih pretraga, obeshrabrujućih savjeta zdravstvenih djelatnika, nerazumijevanja, nade u donošenje drugačijeg zakona barem u nama susjednoj državi, da bi se konačno došlo do tek mogućnosti začeća.
Netko će ovo nazvati potpunim gubitkom kompasa, a netko gorljivom željom za djetetom. Netko će, nakon neuspjele umjetne oplodnje i spontanog pobačaja, iako je jedna od onih koji nemaju ništa protiv zamrzavanja zametka, doživjeti traumu gubitka djeteta, jer ne žali samo za nakupinom stanica, nego za čitavim potencijalom bića koje želi donijeti na svijet. Netko će drugi, kada se suoči s užasno teškom činjenicom da nema načina i mogućnosti, prema svojoj procjeni, za još jedno ili jedno dijete, prekinuti ranu trudnoću i pokušati misliti na to kako se radilo tek o nakupini stanica. Sve je to moguće samo zato što je logika kojom se ljudi vode kako bi preživjeli život i sve traume u njemu silno prilagodljiva. Iz tog razloga, pretpostavljam, oni koji skupljaju potpise protiv zakona nisu se našli u sličnoj situaciji, vjerojatno se mnogima od njih dijete “dogodilo” prirodnim putem i misle da su za to zaslužni sami i da je njihov pogled na svijet jedini ispravan od svih pogleda.
U jeku ovih bio, etičkih, embrijskih i inih tenzija koje su zahvatile Hrvatsku ovih dana ima političara i vjernika koji tragičnost zakona uspoređuju s Jasenovcem i Bleiburgom, na vrlo neukusan i neprimjeren način vrijeđajući velik broj ljudi. Svećenici koji propovijedaju o neponovljivosti svakog embrija, u nekim drugim vremenima blagoslivljaju ponovljive mladiće koje država šalje u rat.
Svi skupa, nalaze se na vrlo skliskom terenu, gdje je najteže od svega uzimati sebe kao mjerilo svijeta i propisivati drugima što smiju ili ne smiju. Što ne znači da sporni zakon nije pun nedorečenosti i nesagledivih posljedica koje će stupiti na snagu tek za nekoliko godina. Nimalo uvjerljiv odgovor ministra Ostojića na pitanje što sa zamrznutim zamecima nakon isteka roka čuvanja bio je taj da znanost ionako napreduje pa će se već naći neko rješenje. Hoće li uopće biti donora koji bi svjesno riskirali da im za osamnaest godina nepoznata odrasla osoba uđe u život i potpuno “rasturi” sve ideje vezane uz identitet, roditeljstvo, odnose?
Znanost nezaustavljiva
Ako samo pokušamo pogledati situaciju iz povišene perspektive, teško da će išta zaustaviti ljudsku evoluciju, napredak znanosti i tehnologije, poboljšanje uvjeta života za pojedinca, na kojeg je danas sve usmjereno, na pojedinca čije se osobine ne poboljšavaju metodama prirodne selekcije kao prije nekoliko stotina godina, nego metodama za koje je potrebno imati velike količine novca u odnosu na druge pojedince. Tako će do željenog djeteta, s ovim ili bilo kojim drugim zakonom, koji negdje mora ograničiti broj postupaka, doći ljudi koji imaju više novca, kao i do mehaničkog srca, kao i jednog dana do klinika u kojima će se njihovu potomstvu moći već u začetku otkloniti gen za dijabetes, rak ili koju drugu bolest, a stimulirati za pjevanje, sreću i dugovječnost.
Sviđalo se to nama ili ne, nema načina da se to zaustavi, baš kao s Vrlim novim svijetom koji prestaje biti novi. Ono što nam je donekle ostavljeno jest svijest o vlastitim postupcima i mogućnost predviđanja njihovih rezultata. I podsjećanje na to da je život nebrojeno puta bogatiji, kompleksniji, kompliciraniji i nepredvidljiviji od ijednog, ma koliko dobrog zakona, koji ga želi staviti u svoje okvire. Životne priče će uvijek izaći iz njih, a tek kada postanu naše vlastite, s nešto više kredibiliteta ćemo moći galamiti o zakonu.
Važno je živjeti svoja uvjerenja, ali koliko zaista ima smisla da bakica koja se neki dan potpisala na misi kod župnika forumašicu s početka priče tjera na put u Dansku, kao i skrušena molitva mračnjaka u prvoj klupi pred oltarom, s bivšim najbližim kolegama u zatvoru, koji će iskoristiti baš svaku priliku da spomenu Bleiburg i Jasenovac, pa makar se radilo i o Zakonu o medicinski pomognutoj oplodnji koja godišnje na svijet donese tek jedan do jedan i pol posto djece u Hrvatskoj.
