Početkom lipnja susreo sam se u Madridu s jednim od savjetnika sada već bivšeg grčkog premijera Papandreoua, a koji mi je rekao kako je upravo doletio iz Atene gdje su se kladili da samo sedam dana kasnije Grčka više neće biti dio eurozone. Tako je grčkoj vlasti izgledala njihova budućnost još početkom lipnja. Ono na što Grci nisu računali je nespremnost ostatka Europe da otpiše ono što ne može naplatiti, prvenstveno zato jer je to kratkoročni i nadasve politički problem koji bi se onda prelio u ekonomije srca eurozone. Po riječima neimenovanog savjetnika, mišljenje je tada bilo da bi trebalo podvući crtu i reći gdje se brani euro, pa makar to značilo da se ispod crte nalaze Grčka, Portugal ili potencijalno Španjolska.
Danas, pet mjeseci kasnije, desilo se da je i Italija ostala bez premijera, trošak posuđivanja novca Italiji prerasao je stope od 6.5% (što je Hrvatska, usput rečeno, odavno prešišala), a što se smatra neodrživom cijenom kapitala čak i za državu poput Italije. Kamatna stopa, podsjetimo se, nije samo pitanje zarade onoga koji posuđuje novac, nego ona sa sobom nosi i rizik povrata novca; što veća kamatna stopa to je manja razina povjerenja da će novac ikada biti vraćen. Nadalje, Italija je sastavni dio europskog fonda kojim se spašava Grčka, pa eto nije teško zaključiti kako Italija u ovome času posuđuje novac s kamatom većom od 6.5% da bi taj isti novac posudila Grčkoj po kamatnoj stopi od 3.5% (Italija u EFSF fondu sudjeluje s impresivnih 18%). Ne treba biti ekonomski genij da bi shvatili kako ovakav scenarij jednostavno ne može dobro završiti, a problem je tim veći što je Italija, za razliku od Grčke jedna od najvećih svjetskih ekonomija i dok je količina novca potrebna da spasimo Grčku donekle dohvatljiva – otprilike 280 milijardi dolara, nitko više nema dovoljno novca da spasi Italiju – 800 milijardi dolara i koja je stoga odjednom postala problem broj jedan.
Priča o tome kako je Italija dogurala do ove pozicije vrlo je jednostavna i jasna, i kako Robert Mundell (jedan od nobelovaca iz ekonomije) kaže, riječ je o tome da su “naši roditelji ušli u restoran, a mi plaćamo račun”. Talijanski dugovi proizlaze iz zlatnih osamdesetih, kada su političke stranke ubacivale ogromne količine novca u jug zemlje kreirajući pritom vladine agencije i državna poduzeća, a sve skupa kako bi održali socijalni mir i sebe na vlasti. Klijentelizam, nepotizam i izbjegavanje plaćanja poreza sastavni su dio “talijanske bolesti” – koja se ne razlikuje bitno od značajki hrvatske politike i političara u posljednjih desetak godina. Ako postoji razlika između Hrvatske i Italije, ona je u tome što je talijanski pir trajao trideset dok smo mi prošli ubrzani tečaj od otvaranja financijskih tržišta u posljednjih deset godina do spektakularnog pada u spirali recesije prije dvije-tri godine.
Italija također, za razliku od ostatka eurozone, nije uspjela pokrenuti gospodarstvo i ono sada polako raste tempom od 1% godišnje što je čak i za optimistične manje od redovite godišnje stope inflacije. U sličnoj situaciji smo se našli i mi koji također još dandanas nismo uspjeli izaći iz recesije, što je dobrim dijelom povezano uz političko beznađe u kojem se nalazimo posljednjih mjeseci, ali i godina. Prema podacima Svjetske banke, kritični parametar koji izdvaja Italiju od ostalih zemalja i koji se sve češće spominje je razina neefikasnosti države, kao i razina korupcije, odnosno deficit vladavine prava; svi ovi parametri bilježe pad u Italiji ali i kod nas.Problemi koji muče nas, Talijane i Grke očigledno su slični, no razlika je u tome što je Italija prevelika da bi bilo tko dopustio da propadne, Grčka je pak dio eura koji je monetarna manifestacija nove Europe pa ne smije propasti iz političkih razloga, dok smo mi suviše maleni da bi se netko previše brinuo. Stoga nije čudo da sve češće od ekonomista, bankara pa čak i od političara čujemo sve glasnije zazivanje MMF-a. Da ne bude zabune, MMF nije naš najbolji prijatelj no moglo bi se desiti da ostane posljednji jer u okolini u kojoj će Europa doslovce posrkati svaki slobodni euro ili cent kako bi se održala iznad površine, šansa da nama zapadne koja milijarda je skoro minimalna, a samo u sljedećoj godini potrebno nam ih je otprilike sedamnaest. Stoga, počnite se privikavati na ono što nam je zapisano u zvijezdama tmurnog europskog neba.
disarrayST O čem ti baljezgaš, možda si ti navikao da ti neko drugi gospodari u tvom dvorištu, kao u vremenima Druga Kite