Svakom roditelju njegovo je dijete najljepše, najbolje, najpametnije...
I to je sasvim u redu sve dok roditelji ne požele od svoga djeteta napraviti malenoga genijalca čim prohoda. Forsiranje savršenstva, guranje djeteta u aktivnosti koje ga ne zanimaju i očekivanje najvećih uspjeha vrlo često polučit će potpuno suprotan učinak.
Ovo je jedna od tema kojom se bavi i mnogobrojna literatura namijenjena upravo odgoju djece. A to ne čudi jer, kako ističe školska psihologinja i profesorica psihologije Ana Ribarić Gruber, za roditeljstvo nas nitko ne priprema niti ne školuje.
Unatoč brojnim knjigama i savjetima, jedno je sigurno: od djeteta se ne može samo tako očekivati da jednog dana izraste u uspješnog čovjeka. Kod djece treba razviti osobine koje su preduvjet za postizanje uspjeha, zadovoljstva i sreće u životu.
Roditelji bi trebali cijeniti djetetov rad, nagrađivati upornost i pomagati mu kad naiđe na poteškoće
– Razumljivo je da svaki roditelj svom djetetu želi najbolje, pa tako i uspjeh po mjerilima vremena u kojem živimo. To danas znači visok školski, odnosno akademski uspjeh, koji znači bolji startni položaj na tržištu rada. Stoga mnogi roditelji od djeteta očekuju ne samo savršenstvo u smislu ocjena nego i uspjeh u različitim izvannastavnim i izvanškolskim aktivnostima. Roditelji pri tome često zaboravljaju da su za uspjeh, uz rad, važne i sposobnosti djeteta, ali i njegova motivacija – objašnjava profesorica Ribarić Gruber za Moje zdravlje.
Važno je znati, napominje, da se od roditelja ne može očekivati točna procjena djetetovih sposobnosti jer je to u domeni stručnjaka psihologa, a i roditelji su subjektivni:
– Ali svakako treba razgovarati s djetetom, pratiti savladava li određene predmete s lakoćom ili s puno truda... S druge strane, bitna je motivacija djeteta. Ako roditelj inzistira isključivo na ocjeni, to će loše utjecati na djetetovu motivaciju za učenje, izazivat će stres kod djeteta, a s vremenom može dovesti i do drugih problema.
Primjerice, ako se roditelj ljuti ili kažnjava dijete za uspjeh koji ne odgovara njegovim očekivanjima, dijete može početi lagati kako bi prikrilo loše ocjene, varati na ispitima ili, ako je starije, “markirati”.Unatoč dobrim ili lošim školskim ocjenama, dijete mora osjećati ljubav i prihvaćanje.
– Roditelji bi trebali cijeniti djetetov rad, nagrađivati upornost i pomagati mu kad naiđe na poteškoće. Rad i znanje osnovne su vrijednosti, a dobre ocjene proizlaze nakon uložena truda. Ocjene nisu važne same za sebe. Važno je da dijete nauči da se život sastoji od uspjeha i neuspjeha, a za neuspjeh ga ne bismo trebali kažnjavati, nego mu pomoći da ga prevlada – zaključuje psihologinja.
Domaća zadaća za roditelje profesorice Ane Ribarić Gruber:
1. Roditelji bi kod djece od prvih dana trebali poticati intrinzičnu (unutarnju) motivaciju, odnosno želju za učenjem. Mala djeca vrlo su znatiželjna, postavljaju bezbroj pitanja, što je roditeljima katkada zamorno.
2. Roditelji bi s puno strpljenja trebali odgovarati na djetetova pitanja i upućivati ga na to da u svakoj prilici može nešto naučiti. Dječja mašta može doći do izražaja i u vrlo skromnim uvjetima – dovoljni su papir i bojice, škare, ljepilo...
3. Dobro je da se i roditelji uključe u takve aktivnosti, ali bi trebali paziti da djetetu ne nameću svoje modele. Mnogi roditelji u najboljoj namjeri pokazuju djetetu kako nešto nacrtati, izgraditi kućicu od kocaka i slično, a dijete to prihvaća kao jedini dobar način da se to učini.
4. Dijete također treba uključivati u svakodnevne aktivnosti i obavezno pohvaliti njegov doprinos, koliko god nam se činilo da to iziskuje dodatno vrijeme i trud za čišćenje nereda koji mali “kreativac” napravi.
5. Uključivanjem djeteta u obiteljske obaveze, dakako u skladu s djetetovom dobi, razvija se i odgovornost koja je izuzetno važna za kasniji uspjeh. Mnogi roditelji griješe kad sve rade sami, umjesto da omoguće djetetu da preuzme obavezu poput spremanja igračaka ili, kasnije, iznošenja smeća. Takvi poslovi ne trebaju biti zahtjevni niti oduzimati puno vremena, ali je bitno da dijete pridonosi životu svoje zajednice.
6. Jednako je važna i pozitivna slika o sebi. Kod male djece ona se razvija ne samo davanjem komplimenata, nego poticanjem djece na samostalnost i pohvalama za njihova postignuća. To ne znači odustajanje od bilo kakvih pravila.
7. Kod školskog djeteta trebamo pokazati interes za ono što se uči na nastavi, možemo pronaći neke zanimljivosti vezane uz gradivo, odvesti ga na mjesta koja su povezana s onim što uči u školi (primjerice u muzeje, na povijesne lokalitete, u prirodu) da gradivo ne bi ostalo samo slovo na papiru.
8. Pokazalo se da su samopouzdana i odgovorna najčešće ona djeca kod čijih roditelja prevladava autoritativan stil odgoja. Takvi su roditelji dosljedni, postavljaju zahtjeve i ograničenja u skladu s djetetovim uzrastom, nadziru dijete i imaju kontrolu nad nepoželjnim ponašanjima, ali djetetu pružaju ljubav, podršku i emocionalno su topli.
>>3 najčešće pogreške koje rade roditelji
>>Roditelji, oprez! Ovo je osam stvari koje radimo, a mogu ugroziti našu djecu
motivacija i upornost!!!! Kada učenik zna da ga čeka neka nagrada - nije bitno kakva i u kojem obliku - onda ono želi tu nagradu doseći!!! Bitni su ciljevi u životu i htijenje ( normalno obzirom na godine ). Ipak najvažniji je jednostavni prirodni talent djeteta kojeg odmah svi prepoznaju, samo ga treba pravilno usmjeriti što naše društvo ne zna ( profesori možda i da ali sistem ne omogućuje napredovanje naprednih učenika i vrlo je kompliciran!! ) Na zapadu je to vrlo jednostavno jer se forsiraju interesi djeteta ( i ono je zadovoljnije i nađe sebe ) i ako dijete voli muziku i likovni izražaj ne forsira se matematika i fizika za koju dijete pokazuje averziju ( u Americi možeš izabrati nekoliko stupnjeva matematike i fizike u srednjoj školi!!!! - obzirom na predznanje i afinitete učenika ) Kod nas sve zakomplicirali nesposobni likovi koji se bave školstvom!!! Ako neko nešto zna onda se i jednostavno riješava!!!