Kao i mnogi prije njega, i Peter Galbraith je došao naknadnoj pameti. Nakon trinaest godina dosjetio se da je “Hrvate trebalo pustiti do Banje Luke”! Poslije toliko godina američki se diplomat dosjetio nečega što su znali, htjeli i očekivali mnogi tzv. obični ljudi u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini još tada! Da je bivši američki ambasador u Hrvatskoj u to vrijeme imao moć i sadašnju (političku) pamet, mogao je promijeniti geopolitički reljef ovih prostora i ući u ovdašnju povijest. No od svega je ostala samo spomenuta zakasnjela pamet.
Galbraithovo priznanje američke pogreške i nakon toliko godina vjerojatno godi mnogim Hrvatima i Muslimanima/Bošnjacima. Ali ih sigurno još više jedi. Jer, ako su oni tada znali da je to mogući spas za BiH, kako je moguće da to nisu znali Amerikanci i njihov diplomat!? Kakve uopće svrhe ima danas njegovo spominjanje takve mogućnosti? Presudni se događaji ne mogu vratiti pa da se potom događanja drukčije vodi, da ih se preokrene. Usto, ne zna se niti je li to samo Galbraithovo osobno kajanje ili i pokajanje američke politike. Nekadašnji američki veleposlanik u Zagrebu nije mogao imati presudnog utjecaja na ratna i politička zbivanja u BiH. A na njih je jedino moglo presudno utjecati mišljenje poput ovoga rečenog u “Dnevnom avazu”, koje bi tada rekao netko odlučan, moćan i politički dalekovidan.
Da je Galbraith za vrijeme presudnih ratnih operacija u BiH imao sadašnje mišljenje ne bi se to doznalo tek za trinaest godina.
Kao što se već odavno pročulo da je bio skeptičan glede vojne akcije za oslobađanje Hrvatske, znalo bi se i da je bio za ulazak Hrvatske vojske u Banju Luku. Američki je veleposlanik bio sumnjičav spram ishoda akcije, koja će ući u povijest kao Oluja. Od vojnoga vraćanja “Krajine” u sastav Hrvatske, kažu, odvraćao je hrvatski politički vrh. On je vojnom rješenju pretpostavljao političko, za Hrvatsku povijesno dubiozan i nacionalno tragičan plan Z-4. Sasvim je logično da mu je mogućnost istog ili sličnog modela države s dvojnim suverenitetom bio prihvatljivim i za Bosnu i Hercegovinu. Možda i prihvatljivijim nego za Hrvatsku. Na prihvaćanje takvog nacrta za BiH on sigurno nije imao utjecaja; drugi, puno moćniji od njega, sklepali su Bosnu i Hercegovinu po ciparskom modelu.
Da Amerikanci nisu iznad Banje Luke zaustavili hrvatske vojnike i generala Antu Gotovinu, najvjerojatnije bi i pregovori u Daytonu i istoimeni sporazum bili drukčiji. I sigurno puno povoljniji za Hrvate i Bošnjake. Da su hrvatski vojnici ušli u Banju Luku, kao što se sada vajka Galbraith, Hrvati bi danas u Bosni bili bezbrižniji, a Hrvatska bezbrižnim susjedom. Da se to dogodilo, Slobo je u Daytonu mogao jedino čupati kosu. Nakon laska Hrvata u Banju Luku mogao bi se od muke samo napiti. Jer bi taj ulazak stubokom promijenio ne samo vojnu situaciju nego i pregovaračke pozicije. Jest, Milošević bi i tada mogao tražiti Banju Luku. Ali hrvatska pregovaračka pozicija ne bi bila ista s tim gradom i bez njega. S Banjom Lukom pod hrvatskom kontrolom Slobo je mogao načeti samo novu bocu i psovati mater svojim generalima. Kao što su Hrvati i Bošnjaci u Daytonu ostali bez svoje bosanske Posavine, koju nisu vojno zadržali, vjerojatno bi i Srbi na isti način ostali bez vojno izgubljene Banje Luke. S padom toga grada najvjerojatnije bi pao i najveći dio BiH pod srpskom kontrolom, a današnje Republike Srpske ne bi niti bilo.
Bosanski neposluh hrvatske vlasti i Hrvatske vojske, poput onoga glede Oluje, u koju se krenulo mimo “dobronamjernih preporuka”, moglo je spasiti BiH, dugoročno, a vjerojatno i trajno, promijeniti geopolitičko stanje na ovom prostoru te učiniti nepotrebnim svaki razlog i za “uskrsnuće” Petera Galbraitha. Možda se isplatilo riskirati. I zbog BiH i zbog Hrvatske.
