Nema puno stvari koje izazivaju tako dobar osjećaj kao kad uzmete knjigu u ruke. Dobru knjigu, mirisnu knjigu, novu, iza koje stoji čitav svijet sačinjen od života, sudbina, lomova, traganja, uvida. Svijet u kojem ćete participirati jednakim žarom, ulogom i strepnjom kao u vlastitom životu, iako su oni za kojima žalite, s kojima se nadate, koji su vam često puta bliži od najbližih, tek izmišljeni likovi.
Međutim, iza fascinantne umjetničke kreacije ipak stoje stvarne osobe, i to najčešće, njih nekoliko. Dobro, tu je taj Pisac koji ima neku manje ili više originalnu ideju koja će vam se uvući u najdublje dijelove bića (ako govorimo o dobroj knjizi), pomicati granice vašeg svijeta, učiniti vas širim i zrelijim.
Pokraj Piščeva imena, onim sitnim slovima na prvim stranicama knjige, još su poneka, zaslužna što je konačni proizvod ispao toliko dobar. Prvo, tu je ime Gospodina Urednika, za njegov doprinos kreiranju tih divnih svjetova dodjeljuju se i nagrade kako bi se naglasilo njegovo značenje. Ispod njegova, kod stranih djela, tu su imena prevoditelja koji mogu svojim znanjem i talentom stvoriti čak novo umjetničko djelo ili zabrljati postojeće.
Dvije godine ni lipe
Zatim dolaze imena šljakera. Lektori i korektori. Naravno, njih gotovo nitko ne čita osim šljakerovih roditelja. U našem društvu nemaju svoju udrugu (nijednu od četrdesetak tisuća), ceh, sindikat, poznajem ih nekoliko, te misteriozne stvorove koji u malim sobicama vrijedno ispravljaju Piščevu kramu od rečenica, krpaju rupe Gospodina Urednika, trude se artikulirati smušene izričaje i čuvaju bogatstvo jezika u koje se toliko kunu često vrlo nepismeni ljudi, samo da bi napravili bitnu razliku između „našeg“ i „njihova“ jezika, kako ne bi ispalo da „mi“ slučajno ne postojimo. Sve to rade za 5 do 10 kuna po kartici teksta, nakon što su uspješno diplomirali kroatistiku (i još nešto) na Filozofskom fakultetu. Što je s njihovim ulogom, žarom, strepnjama i lomovima u životu, oni su najbolje društvo koje imam, što je ovdje manje važno, ali silno vrijedan dio našega društva.
Kod nas s lektorima stvari stoje ovako: Lektorica Prva (zovimo ju L. P.) došla je studirati u Zagreb prije desetak godina iz slavonskog grada, roditelji su je školovali (imali privatni posao), plaćali stanarinu i život u velegradu kako bi njihova kći dobila veće šanse u „društvu znanja“ (tako su tepali ministri prosvjete) kao akademski građanin. Za to vrijeme preko leđa naše generacije uspješno je protutnjao i nadobudni projekt „S faksa na posao“, a da pritom nitko nikada nije upoznao nekoga tko ga je zahvaljujući projektu i dobio.
Za sobom je ostavio dobru šalu i uzalud ulupan novac. Nakon što je diplomirala, L. P., bilo je to prije nekoliko godina, dugo je radila u knjižarama kao trgovac u trgovačkom centru za trgovačku plaću (svaki osmi dan slobodan), roditelji su i dalje plaćali stan, ništa od uloženog nije se vraćalo. Tada se po principu „gore ne može“ odlučila baviti lekturom kako bi radila ono što voli i dodatno se usavršila (ne biste vjerovali, ona je živa osoba koja vjeruje u vrijednost opismenjavanja društva). Za konkretan posao, odrađen 2009., nakon mnogih poniženja (ono kad tražite zarađeni novac, a znaju vaš broj pa se ne javljaju) izdavačke kuće koja ju je angažirala, do dana današnjeg nije dobila ni lipe. Pišljivih i silnih sedam tisuća kuna, kako za koga, bilo je tu teksta. U isto vrijeme spomenuti izdavač, koji se hvali kako mu dobro ide s nekretninama, moli L. P. za još malo strpljenja, upravo se vratio s liječenja iz inozemstva, dok ona zapada u sve veće dugove jer se njen otac (onaj s privatnim poslom), na žalost, razbolio u Hrvatskoj.
Redovito posjećuje zavod za zapošljavanje, nadopunjava svoj CV, zadnji put u očaju, našalivši se sa strogom i ozbiljnom savjetnicom, predložila je da svom CV-iju doda titlanje srpskih filmova, pokušavajući naglasiti besmislenost svoje diplome, zemlje znanja, svog i truda čitave obitelji kako bi postala koristan član društva. Odlična ideja, primijeti savjetnica.
Lektorici Drugoj (zovimo je L. D.) roditelji nisu morali plaćati stanarinu iako su se kao pripadnici izumirućeg srednjeg sloja grdno mučili ne bi li školovali dva studenta pa je zato L. D. čitavo razdoblje školovanja radila u kafiću, na radiopostaji i sl. Nakon diplome, a bilo je to prije više od pet godina, samo jednom je imala stalan posao kao zamjena za rodiljski. Lektorira je pedantno, vrijedna i marljiva, no nikada nije dobila honorar u roku od dva mjeseca, kako stoji u ugovoru, urednica druge izdavačke kuće napomenula joj je da nije uputno postavljati pitanje kad će posao biti plaćen, nitko ne voli raditi s takvima.
U svom očaju L. D. kaže da se bavi idejom da u tekst knjige koju trenutačno lektorira ubaci rečenicu: „Izdavačka kuća čiju knjigu držite u rukama ne plaća svoje suradnike“, ali boji se da to ionako nitko ne bi primijetio. L. D. se željela osamostaliti jer joj se to činilo razumnim oko tridesete, ali ako joj ovaj mjesec ne plate honorare od prošle godine, ne zna hoće li imati za stanarinu. Sad je vrijeme da uskoče demografi u dušobrižničkim haljama i prozovu te žene, sebične obrazovane karijeristice, podsjećajući ih na biološki sat.
Uzimaju i dostojanstvo
Znam, reći ćete, svima je teško, pekarima, poljoprivrednicima, ribarima, što bi tu neke lektorice bile posebne. Pa dobro, to što su studirale godinama, što ih je netko grdno zavlačio cijelu mladost da će se to jednom isplatiti, što ih sada izdavačke kuće bez iznimke ponižavaju i smatraju zadnjom karikom za isplatu bijednih nekoliko kuna po kartici, što se ama baš nikada ne udostoje poštovati ugovor jer hrvatski zakon to dopušta, kao i raspolaganje državnih tvrtki vašim računom ako zakasnite s plaćanjem.
U pravu ste, i nije to neka tema, izlaza ima. Njihov posao radit će studoši, a mi ćemo dobivati sve više knjiga s nakaradnim rečenicama, na brzinu sklepane bestselere napisane jezikom koji podilazi čitatelju bez intelektualnog apetita, srozavanje broja naslova koji su vrijedni jer su kvalitetno napisani, uređeni i lektorirani, srozavanje kulture, dodatno osiromašenje društva u kojem je važniji prigovor gledatelja koji ne razumije „Žikinu dinastiju“ – jer je to sjajan poligon za odvlačenje pažnje i manipuliranje – nego pitanje kako je moguće da pripadnici sirotog postotka visokoobrazovanih otimaju posao trgovcima.
Rado bi oni dali više, međutim, društvo im uzima sve, pa i dostojanstvo, dok L. P. prošli tjedan objašnjava izdavaču kako je strpljenje koje ima od 2009. uglavnom sve što ima, ili dok se L. D. vraća mami nakon neuspješne afere sa studiranjem. Ako vas je ova tema imalo zaintrigirala, čitajte sitna slova gdje god stignete, vrijedi promisliti što je iza njih, a ako bijedni honorari ne sjednu do idućeg broja, možda nije loše da izađemo i sa sitnim i s krupnim slovima, imenima lektora i izdavača.
I da, baš dok završavam ovaj tekst iz hrvatskih medija stiže vijest kako je iz beogradskog zatvora Zver pokušao pobjeći. Skandalozno, zahtijevam da se Vijeće oglasi!
Sustavno se radi na uništenju hrvatskog jezika i kulture, jer se na taj način uništava hrvatsko biće. Uskoro više neće biti Hrvatske. Samo je pitanje dana.