Kada platite hrvatsku vodu, dobijete hrvatsku zastavu. Lijepo, domoljublje je napokon postalo mjerljiva kategorija, u kubicima. Svi oni koji ne mogu plaćati sumnjivi su Hrvati po kubiku, a što je s onima koji su naplaćivali domoljublje?
Meni je osječki model simpatičan. Kako li će nas još sve motivirati da novcem koji nemamo plaćamo stvari koje su nam – nužne. To je parafraza poznate aforističke kritike kapitalizma da “novcem koji nemamo kupujemo stvari koje nam ne trebaju”. U Hrvatskoj je to drugačije. U Hrvatskoj je zapravo sve drugačije. Ovdje se i dalje koprcamo u političkim koordinatama iz 19. stoljeća, samo bez imalo romantičarskih natruha, i pitamo se “otkuda tolika moć toliko beznačajnih ljudi”. Uporno odbijamo prihvatiti evoluciju političke misli, što jednostavno znači da, ako nismo evoluirali, znači da smo retardirali.
Na koljenima pred gulikožama
Retardirana politička stvarnost ima svoja jednostavna pravila po kojima samo desnica može jasno artikulirati istinske domoljubne stavove, dok ljevica, sama po sebi, ne može ni biti domoljubna. Desnica svoju ideološku supstanciju danas vuče iz kršćanskog konzervativizma koji je, pak, gle čuda, ovdje u Hrvatskoj opet visokoakcentuirani domoljubni bedem što je, opet, u potpunoj suprotnosti s univerzalnom Isusovom porukom, kao i činjenicom da čuvari domoljubnog pečata nisu ništa drugo nego trgovački putnici ideje koja svoju centralu ima u suverenoj, samostalnoj i međunarodno priznatoj državi – Vatikanu.
Ljevica svoju ideološku supstanciju još uvijek nije uspjela nadomjestiti ni čim inteligentnijim od zahvaljivanja gramzivcima što nam isplaćuju plaće, a to padanje na koljena pred novčanom moći svelo je njene predstavnike na šaku kvazipolitičkog jada koji bi se, možda, i znali izboriti za vlastite stavove, samo da ih imaju.
No, budući da se radi o političkim retardantima, jasno je da kod nas ni ljevice ni desnice, u ovako uskogrudnim društvenim situacijama, niti ima niti ih može biti.
Glumljenje ideologije cijelo se vrijeme nameće tek kao mamac uoči izbora i polarizacija društva da bi se ušićarila vlastita četverogodišnja provizija na neinteligenciji kolektivne biračke tjelesine. Ideje prema kojima dvostranačje znači stabilnost dio je propalog eksperimenta zakulisne demokracije, pri čemu se zaboravlja da “ružnoća nastaje iz više uzroka na različite načine, a ljepota na jedan način i iz jednog savršenog uzroka”. Toma Akvinski točno je znao što piše kada je ovo napisao, kao što nikako ne može biti sporno da prije više od dva stoljeća, kao i danas, samo mudrost, snaga i ljepota mogu stvoriti bratstvo, jednakost i slobodu.
I nema tu nikakve ideologije, niti je ona potrebna ako se s prve tri spomenute kategorije krene u stvaranje one druge “trojke”. Mudrost da se ispravno upotrijebi snaga i da se ljepotom da završni oblik društvu koje pokušavamo izgraditi ne bi trebao biti utopistički recept, već odlika svakodnevnog mukotrpnog rada na kreiranju solidarnog odnosa u kojem će nas razlikovati tek naša individualnost. A baš te solidarnosti ima najmanje kod onih koji imaju mehanizme u rukama, ali koji njihovom upotrebom kontinuirano pokazuju svoju beznačajnost. I zlobu.
Svijet iz njihove perspektive i ne može biti drugačiji nego plitak, površan i jeftin, čovjek troškovno mjesto u excel tablici, ljudske sudbine i životi samo odraz u ogledalu otpremnina. U takvim okolnostima jednakost, bratstvo i sloboda logične su žrtve poretka u kojem nema ni traga mudrosti, snazi i ljepoti, poretka u kojem trudnice otpuštaju trudnice jer im je to posao, a one su profesionalke, poretka koji će, posve sigurno, prespavati vlastitu imploziju, nakon koje će se jednostavno morati početi graditi iznova. Dok potpuno sluđeni uvjerenjem da se sve bitno događa mimo naših moći tiho odustajemo iz minute u minutu, „beznačajni“ svojim rukotvorinama, bez mudrosti snage i bez mudrosti ljepote, gospodare u društvu bratoubilaštva, nejednakosti i ropstva.
Uime volje za moć
Htjeli mi to priznati sebi ili ne, naša pojedinačna volja, u vrijeme kada su, navodno, slobode i mogućnosti izbora najveće, nema nikakvo značenje. Volje smo se odrekli uime onih koji imaju samo volju za moć.
Zbog toga biti ljevičar ili desničar danas ne znači ništa kad nisi ispravan, dobronamjeran i pošten. Jednostavnije rečeno: u Hrvatskoj i navodna ljevica i navodna desnica ne žive za Hrvatsku, nego žive od Hrvatske. Svi su ostali na zavodu za nezaposlene.
