SUBOTA 16.6.
Kustićev izbor grešnih novina
S gnjevom u današnjem “Jutarnjem listu” don Živko Kustić u komentaru
“Tko mu je kriv što je svećenik” piše o tome kako je “slučaj navodne
pedofilije jednog katoličog svećenika” bio “udarna vijest u više
dnevnih listova i TV emisija”. Čovjek još nije ni optužen ni osuđen,
nego samo osumnjičen, a već je “kažnjen neizbrisivim javnim
sramoćenjem”. Da je Kustić s poštenim namjerama htio spomenuti medije
koji su senzacionalistički pisali o tom svećeniku, mogao je uprijeti
prstom i na naslovnu stranicu istoga, današnjeg broja “Jutarnjeg” u
kojem objavljuje svoj tekst! Na njoj dominiraju naslov o tom slučaju i
svećenikova slika, i to nekoliko dana nakon izbijanja afere! Ali ukor
Svevišnjega kroz pero Njegova sluge Kustića poimence neće zaslužiti ni
“Jutarnji” ni neki drugi medij, nego “Večernjak”, i to zato što je
jednom drugom slučaju pedofilije u kojem nije riječ o svećeniku
posvetio zanemarivu pozornost. Zašto je Kustić spomenuo jedino
“Večernjak”? Jer je trn u oku kao konkurencija, i jer Kustić svojim
komentarima mora iskupiti najbrutalnije napade na katoličku vjeru,
papu, Crkvu i njezin nauk što ih neprekidno, godinama, “Jutarnji”
objavljuje kao svoj temeljni svjetonazor. Još jedan primjer sve čvršće
simbioze Kaptola i ateističke javnosti!
NEDJELJA 17.6.
Kriminal istiskivan grlatošću
Raskokodakali se državni vrh i sve važnije opozicijske stranke poslije
uhićenja u Fondu za privatizaciju. Mesić i Sanader govore kao da su oni
bili glavni detektivi koji su vodili akciju, a iz SDP-a, HNS-a i DC-a
traže odgovornost ministara, premijera i Vlade. Zašto su političari u
ovakvim povodima tako glasni? Pa zato što misle da bi upravo njih
javnost trebala doživljavati kao simbole poštenja i pravde i zaslužnike
za kažnjavanje zla. A svi koji su se sada javili duguju objašnjenja.
Zašto Mesić jedne tajkune proziva, a plovi na jahtama drugih, koje
mediji i te kako sumnjiče? Kako su Čačićeve tvrtke zaradile desetke
milijuna na poslovima koje su povlašteno dobile od države? Kako je
Vesna Pusić sankcionirala sve svoje Ferenčake koji su sudjelovali u
milijunski teškim mutežima? Hoće li biti sankcioniran Linić za kriminal
iz svoga mandata (Excelsior, Lenac, Riječka banka, Ina...)? Što je sa
800 tisuća maraka mita koje je Kutle dao Sanaderu, o čemu je nedavno
konkretno pisao jedan tjednik? Zašto je zataškano “stotinu afera”
Sanaderova i Linićeva zajedničkog prijatelja Nadana Vidoševića? Ili
“sotinu afera” Vesne Škare-Ožbolt? Arhimedov zakon: kriminal političara
teži onoliko koliko ga, uronjeni u njega, nastoje istisnuti svojom
grlatošću!
PONEDJELJAK
18.6.
Uzaludni vapaj žrtvoslovaca
Na Četvrtom hrvatskom žrtvoslovnom kongresu, što ga je vodio prof dr.
Zvonimir Šeparović, Carla del Ponte optužena je “za zločinački
pothvat protiv hrvatskog naroda i hrvatske države”, a optužba je
poslana hrvatskoj Vladi i svim važnijim međunarodnim organizacijama.
Neki su mediji zabilježili kratku vijest o tom skupu održanom u
Škabrnji, koji zacijelo neće izazvati nimalo uzbuđenja. Da je sa
sličnom dramatičnošću održan skup o pravima homoseksualaca, manjina, o
nasilju nad životinjama..., jače bi odjeknuo. Jer, naši mediji i
političari odavno su Carlu del Ponte, Haag i optužbe protiv Hrvata i
Hrvatske prihvatili kao neku vrstu svakidašnjeg pejzaža, kao uobičajeni
doručak i ručak, kao odlazak na spavanje. Kao da navika na izdaju briše
sramotu izdaje. Savjest se umiruje floskulom o “individualizaciji
zločina” i o pravdi, premda svi vide da moćnici koji u Haagu provode
pravdu u svijetu čine zla nad narodima i državama koja nikad neće biti
kažnjena. Sjećam se iz davnina jednog retardiranog mladića koji je
aktivno sudjelovao na svim komunističkim svečanostima dok su mu dva
brata ležala u zatvoru kao politički osuđenici. Hrvatski mu mediji i
političari danas
uvelike sliče.
UTORAK 19.6.
Nedužno domoljublje u Maksimiru
Novinski odjeci koncerta Marka Perkovića u zagrebačkom Maksimiru bili
su uglavnom povoljni, ali i različiti. Na primjer, novine koje su
najviše isticale malobrojne ustaške simbole nastojale su što više
umanjiti broj posjetitelja, i obratno, novine koje su najmanje
pozornosti pridavale tim simbolima, imale su i najveće brojke
posjetitelja. Tako se broj Thompsonovih fanova na Dinamovu stadionu
kretao od 35 do 60 tisuća. Svi se slažu da je politike i političke
simbolike iz daleke prošlosti na ovom koncertu bilo puno manje nego na
sličnima prijašnjim te da su samo pjevačevo ponašanje i riječi bili
puno odmjereniji. Pa ipak, ni ovim povodom nitko se nije upitao zašto
toliko uzbuđenja i zahtjeva za kaznenim progonom izaziva ustaško, a ne
izaziva ga komunističko znakovlje kad je u oba slučaja riječ o
zločinačkim sustavima, o istom načinu likvidiranja protivnika, o
totalitarizmima s istim metodama vladanja i represije. Štoviše, ako
Thompson odlučno poriče da je pjevao pjesme o Jasenovcu i Gradišci, ako
moli svoje slušatelje da se uljuđeno ponašaju, i to uporno ponavlja
tjednima i mjesecima prije priredbe, onda ovaj veličanstveni glazbeni
događaj s nedužnim domoljubnim ozračjem treba biti na ponos cijeloj
zemlji.
SRIJEDA 20.6.
Pokusni kunići bolesnih narcisa
Mnogi su od nas upoznali pokvarenjake koji su nam svijet u kojem živimo
slikali u skladu sa svojom pokvarenošću. Za lopove cijeli je svijet
lopovski, za razularene cijeli bi svijet trebao biti razularen, za
ubojice ljudi se dijele na žrtve i ubojice, pedofili teško mogu
zamisliti da se tko odriče užitka u pedofiliji... No dok su takvi ljudi
bez utjecaja na okolinu, opasni su samo dokle seže njihova
beznačajnost. Preda mnom je knjiga “Arhitekti kulture smrti” (izdavač
Verbum) dvojice Amerikanaca – Donalda de Marca i Benjamina Wikera
– koja opisuje privatne, osobne traume, frustracije, nezadovoljstva,
nastranosti i pokvarenosti znamenitih autora koji su uvelike odredili
senzibilnost, svjetonazore, ustrojstva i vrijednosne sustave suvremenih
zapadnih društava. Riječ je o Schopenhaueru, Nietzscheu, Darwinu,
Marxu, Comteu, Sartreu, Freudu, Reichu i drugim velikim bezbošcima i
“arhitektima kulture smrti”. Posebno je zanimljiv slučaj “slavne”
Margaret Mead koja je kao “znanstvenica” krivotvorila život stanovnika
otočja Samoa projicirajući u taj život vlastitu razuzdanost,
biseksualnost i lažljivost. Je li (suvremeno) čovječanstvo išta drugo
doli pokusni kunić bolesnih narcisa!?
ČETVRTAK 21.6.
Pusićka – agresija koja traje
Kad god u Bosni i Hercegovini i izvan nje počnu rasprave o položaju
Hrvata u toj državi, mediji u BiH kojima Hrvati baš nisu prirasli srcu
nađu nekoga u Hrvatskoj tko će se “zauzeti” za naše sunarodnjake u
susjedstvu. Posljednjih je mjeseci bilo mnogo razloga da se to napravi.
Kardinal Puljić i biskup Komarica obavijestili su vatikanskog nuncija
kako se u razgovorima o preustroju BiH zaobilaze Hrvati, vatikanska je
diplomacija intervenirala u američkom State Departmentu, koji je pak
upozorio svoga odlazećeg veleposlanika u BiH kojim ionako nije bio
zadovoljan... I dok toj “propaloj državi”, kako je naziva bečki
“Kurir”, predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović predlaže federalizaciju
(bošnjačka, srpska i hrvatska federalna jedinica i distrikt Sarajevo),
a Komšić i Silajdžić mu se protive, eto ti Vesne Pusić u intervjuu u
Oslobođenju koji je cijeli posvećen hrvatskim negativnostima glede BiH:
gospođa podsjeća na “agresiju HDZ-a na BiH”, na koncentracijske logore,
na HDZ-ove manipulacije Hrvatima u BiH, hrvatske (i druge) vođe naziva
“poglavicama”, i tako dalje. I dok bi tako u BiH Hrvatima izbrisala
nacionalnost, odlučno se zauzima za povratak Bošnjaka u Ustav Republike
Hrvatske! Pusićka – agresija koja traje!
PETAK 22.6.
Kakva korist od Europske unije!
Hrvati dobro razlikuju mit i stvarnost, pa čak i onda kad se
priklanjaju mitu koji je s tom stvarnošću u opreci. Kako drukčije
objasniti da su već drugi put, prema istraživanju bruxelleskog
Eurobarometra, mnogo skloniji Europskoj uniji nego što vjeruju da će
Hrvatskoj članstvo u EU biti od koristi. A da bi nam bilo od koristi –
misli samo 29 posto hrvatskih građana! Sklonost Europskoj uniji
zacijelo je posljedica svakidašnje tiranije toga mita u medijima,
uvjerenja da bismo se članstvom u EU oslobodili balkanske stigme, da je
Europa ipak uređenija i zakonskija. A možda i nije teško objasniti
zašto tako malo ljudi očekuje korist koju bi Hrvatska imala od članstva
u EU. Građani se sjećaju kako nas je Europa ucjenjivala Gotovinom i
Haagom, kako smo se iznimno važnog gospodarskog pojasa u Jadranu
odrekli zbog nekih članica EU, kako su nam i prije članstva smanjili
izvoz šećera, a pogotovu se sjećaju kako su nam pokupovane gotovo sve
banke te neke velike državne, profitabilne tvrtke i mnoge nekretnine.
Malo u šali, malo ozbiljno govoreći: hrvatski građani skloni su Uniji
premda od nje ne vide koristi, kao što su, na primjer, skloni Mesiću i
Sanaderu, premda ni od njih ne vide koristi!
TJEDNA INVENTURA
