U Antigui, jednom od najljepših kolonijalnih gradova američkoga
kontinenta, koja se smjestila podno velikih vulkana u planinskom pojasu
Gvatemale, Uskrs i Veliki tjedan koji mu prethodi, a tamo se naziva
Semana Santa, najvažniji je događaj u godini. Stanovnici Antigue, svi
redom predani katolici, okupljeni su u bratovštine, cofradije, i
spremaju se za Semanu Santu tijekom cijele godine. Kad sedmodnevna
svečanost počne na Cvjetnu nedjelju, gotovo svi znaju da će toga tjedna
malo spavati.
Kamenom popločene ulice Antigue, grada pod kulturnom zaštitom UNESCO-a,
od ranog su jutra mjesto akcije. Mještani ih posipaju raznobojnim
pijeskom, laticama cvijeća i tropskim voćem svježe ubranim s plodnih
obronaka vulkana Ague, Fuega, Acotenanga i Pacaye koji okružuju kotlinu
Antigue, nekoć glavnoga grada Gvatemale. Stvaranjem mozaičnih i krhkih
ornamenata zabavljaju se do podneva, kad počinju vjerske procesije.
Teret na najmanjima
Svaka bratovština, a u Antigui ih ima nekoliko stotina, izvodi svoj
program. Odjeveni u prepoznatljivo ruho svojih cofradija, dječaci na
ramenima iznose i po tonu teška postolja s kipom Isusa i prizorima iz
Biblije.
Tijekom cijele godine vlastitim smo rukama stvarali te skulpture,
međusobno se nadmećući tko će sagraditi veću, šareniju i težu. Bitno je
i to da Isusovi vojnici budu što manji i što uporniji, pa nekad teška
postolja nose i šestogodišnje djevojčice objasnio mi je Pablo
Fernandez, privremeni vođa jedne bratovštine, ističući kako se ponosi
svojom funkcijom.
Svake godine bira se novi vođa cofradije. To je iznimna čast, ali
i velika odgovornost jer vođa mora platiti sve događaje, bankete i
materijal za izradu postolja s biblijskim prizorima te maske za sve
članove kaže Pablo.
Procesije prolaze cvijećem popločenim ulicama i to traje do kasnih
noćnih sati. Tu su Palestinci, Arapi, Isusov narod, zatim Rimljani, zli
Kristovi ubojice, Židovi i farizeji, uplakane majke, na križ razapeti
razbojnici... Rituali se ne izvode iz uhodane rutine, već sa strašću.
Niz čela marljivih dječaka teče znoj, niz pleća razapetih razbojnika
krv, niz lica u crno zavijenih majki suze. Zrakom se širi miris kopala,
zapaljive smole tropskog drveta koja se dimi poput tamjana, a grupe
svirača limene glazbe sviraju tužnu, polaganu, apokaliptičnu glazbu.
Tako se Uskrs slavi u gradskim središtima Gvatemale s dugom
kolonijalnom tradicijom, poput Antigue. Nedaleko od njih, u selima
raštrkanim po brdovitu krajoliku zavijenom u mistične oblake, priča je
malo drukčija.
U Gvatemali živi najviše potomaka Maya. Drevna kultura koja je propala
na svom vrhuncu prije više od tisuću godina svijetu je poznata po
nenadmašivu dugoročnom kalendaru, zapanjujućem poznavanju astronomije,
fizike i matematike, arhitekturi koja i danas brojne turiste ostavlja
bez daha, ali i po žrtvovanju ljudi, žestokim ratovima te brutalnim
sportskim igrama u kojima pobjednik uzima život pobijeđenom. Drevna
kultura postigla je svoj vrhunac i propala, ali su ljudi nastavili
živjeti.
Drvo u obliku križa
Potomci drevnih Maya i danas su većinsko stanovništvo Gvatemale. Nakon
dolaska Španjolaca prije pola tisućljeća, Maye su bez puno odupiranja
prihvatili novu religiju. Razlog za to velika je sličnost
animističko-šamanističke tradicije koju su prakticirali i monoteističke
religije koja im je servirana. Ephraim Tzunum, sacerdote (vrač ili
svećenik) Maya, objašnjavao mi je tu sličnost dok smo se penjali na
vulkan Chicabal, na kojemu su on i još nekoliko sacerdotea planirali
izvesti ceremoniju za početak sjetve kukuruza, glavnog prehrambenog
sastojka u svim pretkolumbovskim kulturama Amerike.
Mi smo i prije Španjolaca prakticirali krštenje, ispovijed, dane posta
i pokore. Svećenici su za vrijeme obreda pili vino, palili mirise i
koristili se oltarima. I prije smo štovali križ jer najsvetije drvo u
džungli, ceiba, ima oblik križa! Mnoge duhove i bogove koje smo prije
poštovali prepoznali smo u različitim katoličkim svecima, a 13 glavnih
duhova u Isusu i 12 apostola kazao je Tzunum.
Trans na obredu za kukuruz
U krateru ugaslog vulkana nalazilo se bajkovito jezero, a njegove su padine bile obrasle gustom šumom. Za obred kojim se slavi početak sjetve kukuruza Sacerdotei su pripremali iste sastojke koji se rabe i u gradskim crkvenim ritualima. Prosipali su latice, palili svijeće i mirisnu smolu kopal, prinosili darove u žitaricama, voću, slatkišima i alkoholu. Činilo se kao scena za drevni ritual niski, crveni ljudi odjeveni u šarene nošnje plesali su u mjestu praveći grimase dok su padali u trans. Izvikivali su neke čudne formule na grlenu jeziku koji kao da je dolazio s drugog svijeta. Da nisu s vremena na vrijeme izvikivali "Jesus", teško bi se moglo zaključiti da je riječ o skladnu spoju dviju tradicija koliko dalekih, toliko i bliskih.