Da nije skandala s Kiklopom, mnogi ne bi ni znali da je Nives Celzijus napisala knjigu. Ni da je to u Hrvatskoj najprodavanija knjiga. Poslije lakrdije s uskraćenom joj nagradom, znamo to, i puno više. Da se žiri pulske nagrade držao pravila i kriterija i u svečarskom raspoloženju predao joj nagradu, Nives Celzijus bi bila i službeno inicirana u književnicu. Kako je inicijacija izostala, autorica najprodavanije hrvatske knjige ući će u literarni red mimo takvog ceremonijala. Na radost svojih čitatelja i gledatelja i na podsmijeh i frktanje „hrvatske kulturne javnosti“.
Nakon pulske i hrvatske komedije s Kiklopom pojavilo se i pitanje o smislu književnosti. Kao, to je kraj književnosti! Kao došlo se do dna. E, pa nije. Nives Celzijus nije došla niotkuda. Došla je iz našega mentalnog i intelektualnog miljea, iz našega vremena. A to su okoliš i era u kojima je banalizacija već dugo konstanta. Na djelu je svojevrsna elektronička rebarbarizacija. Ali ne može se za stanje duha – u kojemu Nives Celzijus može dobiti Kiklopa - okriviti samo globalizaciju i sve svesti „na import stranih utjecaja“. Ima tu puno i „domaće proizvodnje“.
Big Brother, Exploziv, Exkuziv, Red carpet i Rizi-bizi... naša su svakodnevica. Oni su čak i tzv. masovnu kulturu kod nas pretvorili u masovnu nekulturu. U Hrvatskoj opće postmodernističko relativiziranje svih vrijednosti postaje načinom ponašanja, a da je sve jednako vrijedno, odnosno nevrijedno, pravilom. Pa tako i u književnosti. Onoga trenutka kad je književna alternativa iz književne subkulture, bez ozbiljnog akademskog protivljenja, prevedena u etabliranu književnost pa čak postala i literarnom avangardom, sve je postalo moguće.
Pa i da netalentirani, literarni nevježe i kojekakvi diletanti postanu „moderni autori“. Po sistemu – danas ja hvalim tebe, sutra ti mene, stvorena je zasebna pajdaška književnost. Stvorio ju je svojevrsni medijski klan, novinara i književnih kritičara. Ako je netko bio članom tog „tajnog društva“ mogao je biti i nedaroviti bedak, a javno biti promaknut u novu književnu veličinu. Da se i Nives Celzijus spajdašila s tim klanom ne bi bilo nikakve graje, nastale nakon pulskog presedana. Njezina bi „Gola istina“ dobila Kiklopa, a ona na prigodnom literarnom domjenku promovirana vjerojatno u „zrelu autoricu“.
U vremenu svakovrsnog relativizma, pa i moralnog nihilizma, rjeđe je bilo da književnu nagradu dobije netko tko je zaslužuje, a češće netko tko je ne zavređuje „ali je naš“. U društvu poremećenih vrijednosti, gdje je kriterija sve manje, ili su sve niži, Nives Celzijus nije iznenađenje. Ona je paradigma „duha vremena“. Ne dati njoj danas Kiklopa, znači – sutra ga dati nekome sličnom.
