U posljednjih desetak dana Srbija je iznova postala hrvatska tema.
Sudeći prema pažnji, vremenu i prostoru što su srbijanski predsjednički
izbori dobili u hrvatskim medijima, kao da živimo u Srbiji. Važni i
visoki upravljači EU također su svoju pozornost usmjerili k Srbiji.
Dok su hrvatski mediokrati srbijanske izbore pratili kao da su
hrvatski, eurokrati Europske unije pratili su ih kao da su europski.
Hrvatski je medijski prostor bio pun Borisa Tadića i Tomislava
Nikolića, kao da će uskoro sjediti na Pantovčaku. Istovremeno iz EU se
širio dojam da će, pobijedi li EU favorit, Srbija ekspresno uletjeti u
Uniju. Koliko je hrvatsko ponašanje glede srbijanskih izbora irealno,
toliko je eurounijski dojam – realan.
Da je u Srbiji uvjerljivo pobijedio Boris Tadić, hrvatski bi optimizam
imao pokrića. Uvjerljiva pobjeda nekoga koga se drži “predstavnikom
građanske Srbije” bila bi pokrićem za taj optimizam. No, nakon Zorana
Đinđića, novi politički lider tako nazvane Srbije i novi lder EU nije
“slistio” šešeljoida Tomislava Nikolića. Taj je radikal dobio gotovo
isto toliko glasova koliko i Tadić. I nije ih dobio samo u tzv. užoj
Srbiji niti je za Tomu Grobara glasovala samo “seljačka Srbija”. Toliko
o razlozima za postizborni hrvatski i europski optimizam.
Da je srbijanskim predsjednikom postao nekadašnji direktor
kragujevačkog groblja, radikal, šešeljevac, četnički dobrovoljac u
istočnoj Slavoniji i poticatelj nade u obnovu “srpske krajine”,
Hrvatska bi u susjedstvu dobila mrgodnog, mrzovoljnog i zločestog
“komšiju”. Radi susjedstva je bolje da je pobijedio netko tko već na
prvi pogled djeluje odgojeno i civilizirano. Ali kada su posrijedi
europski ciljevi Hrvatske, Tadićeva bi pobjeda Sanaderovu vladu ipak
morala zabrinuti.
Pobjeda Borisa Tadića, sina nekadašnjeg beogradskog praksisovca, Ljube,
koji se odsklizao udesno, doživljava se kao pobjeda lidera “građanske
Srbije” i favorita EU. U Bruxellesu nisu krili koliko bi im bilo drago
da Tadić pobijedi niti koliko im je drago što je pobijedio. Još prije
srbijanskih izbora, kad se tek počela dizati graja zbog hrvatske najave
ZERP-a, Srbija je od EU potiho dobila milijardu eura bespovratne
pomoći! Milijardu eura – “za unapređenje demokracije” ili za “kupnju
Kosova”, svejedno.
Kada Hrvatska od EU nakon moljakanja dobije nekakav ne osobito povoljan
kredit od pedesetak milijuna eura, o tome se talambasa danima, a Srbija
dobije milijardu i da ne traži! Poslije dolaska Rusije na Balkan i
Tadićeve pobjede Srbija ima priliku tražiti još. A i dobiti. Pa i da
uđe u EU prije nego što izgleda realnim i prije nego to očekuju vajni
hrvatski “politički analitičari”.
Kao što naši “politički analitičari” u svakom šušnju “građanske Srbije”
vide demokraciju i Europu, još ih više vidi EU. Čim je na Eurosongu
(slučajno?) pobijedila predstavnica Srbije, imenom Marija Šerifović, EU
je u njenoj “Molitvi” odmah prepoznao srbijansku molbu za prihvaćanje
europskih demokratskih vrijednosti! EU ju je odmah imenovao svojom
ambasadoricom nečega. A onda se ta ista osoba na srbijanskim izborima
pojavljuje na pozornici s političarom koji je sve samo ne oličenje
političkih vrijednosti tog istog EU, koje je upravo trebala promicati
“ambasadorica Šerifović”!
Kada bi u Hrvatskoj postojala neka slična veleposlanica EU i ponašala
se slično srbijanskoj, valjda bi i to bilo razlogom za usporavanje
ulaska u EU! Najprije je dugo razlogom bio general Ante Gotovina,
odnedavno je ZERP, a moguće je da bi jednom razlogom za odgodu
hrvatskog ulaska u EU mogao biti i neki Europskoj uniji nepoćudan
hrvatski pjevač.
Ako Boris Tadić ostane miljenikom EU, a Dimitrij Rupel nastavi mediti o
“novoj Srbiji”, Hrvatska bi se u predsoblju EU mogla načekati da je
netko pusti u toliko željeni salon. Čak i ako se odrekne ZERP-a.
BIJEDA POLITIKE
