Od dana kad sam u rujnu 1968., kao mladi kazališni
izvjestitelj ovog lista, u Komornoj pozornici Studentskog centra, na 8.
internacionalnom festivalu studentskih kazališta, glasovitom
IFSK-u, svjedočio istjerivanju bečkih kazališnih amatera iz
dvorane u kojoj su u ponoćnom terminu pokušavali izvesti
predstavu (čega se ne bih sjetio, da me na to nije podsjetila kolegica
iz davnih Večernjakovih dana, Marija Grgičević, Vijenac, 8. 5.),
prošlo je 40 godina. Što se od tog uzbudljivog
rujna još vruće 68. do ovog žalosnog svibnja promijenilo? Ne
računajući promjenu imena kazališta, sada je to Teatar itd,
i mojih 40 godina više, nije se promijenilo
ništa. Iz Itedea i dalje lete ljudi!
Neki je dan u Tetaru itd održana premijera Shakespeareova
“Koriolana” u režiji Mirana Kurspahića. Sukob
između Volščana i Rimljana pretvoren je u rat između Srba i
Hrvata, s tim što su zaraćene strane prisiljeni bili glumiti
sami gledatelji s plaćenim ulaznicama u džepu. U dvorištu
dvorane nedužni su ljubitelji kazališta nasilno razvrstani u
dvije skupine i gurnuti u predigru koju nisu najbolje razumjeli. Nakon
nje jedni su, “Srbi”, jednostavno istjerani iz
teatra. Predstava je nastavljena za one koji su imali sreće ostati, a
izbačeni su morali kući. “Pokušala sam se vratiti
na predstavu”, napisala je izvjestiteljica Jutarnjeg lista
(10. 5.), “no zaštitari su bili neumoljivi i
grubi.”
Što se izbacivanja tiče, nema promjena, no nešto
se ipak bitno promijenilo. Sada su iz Itedea, s pomoću
zaštitara, najureni gledatelji, a prije četiri desetljeća iz
njega su, u zafrkantskom tonu, izbačeni izvođači. Bečki studenti nikako
nisu uspijevali zainteresirati razigranu pobliku koja se iz sveg glasa
derala “Dubček-Svoboda”! (Bilo je to predvečerje
Praškog proljeća.) Dok se “netko od domaćina nije
ustao i zamolio bečke studente da ne ometaju publiku koja se lijepo
zabavlja” (VL, 13. 9. 1968.).
Dakle, nekad je, kad već nije mogla nigdje drugdje, publika bila glavna
barem u teatru. Danas je publika (puk, građanstvo) nominalno glavna
posvuda, ali zato se u kazalištu ne usudi ni pisnuti, dok se
nad njom do mile volje može iživljavati svaka bluna. Bitno je da bluna
ima koncept, ideju, misiju i da prezire čovjeka u gledalištu.
Ne računajući zatvore i policiju, hrvatska su kazališta
postala jedina mjesta gdje nasilje ima puni legitimitet. Primjer je i
djelovanje nekakve crvene brigade koja se predstavlja kao
“publika za posebne namjere”. Nije tu riječ ni o
kakvoj publici, nego o skupini etabliranih, na državnim jaslama dobro
uhranjenih kazalištaraca, predvođenih nekadašnjim
članom CK SKH Vilijem Matulom, koja upada u kazališta i
ometa izvedbe. Kad je već nasilje u kazališnoj dvorani
legitimno, mogu i oni raditi što ih je volja!
Hoće li se napokon netko iz gledališta ustati i nasilnike
zamoliti da odu i ostave publiku da se lijepo zabavlja?
GOST SURADNIK
