Novinarska slava traje jedan dan, a sramota – cijeli život. Tom istinom
o novinarskom zanatu, koju je davno izgovorio jedan iskusni novinar,
može se rezimirati sve ono što se dogodilo Davoru Butkoviću i Jutarnjem
listu u protekla četiri dana. Najveća medijska blamaža (sami su je
mediji tako nazvali), objava lažnog intervjua s premijerom Ivom
Sanaderom, ma koliko Jutarnji list nastojao relativizirati, pa čak za
nju optužiti druge, neće se uskoro stišati, a još manje zaboraviti.
Štoviše, ući će u novinarske udžbenike.
Kada pogriješi profesionalac i odgovorna osoba, onda pogrešku prizna i
ispriča se zbog nje. Međutim, urednik Jutarnjeg lista nije izgovorio:
Pogriješio sam! Nasjeo sam! Nisam postupio profesionalno. Da je tako
postupio, bio bi iskren te bi ponio veći dio tereta blamaže, a ovako ga
nosi list, odnosno svi oni koji rade u Jutarnjem – a svi ostali, osim
Davora Butkovića, u ovoj priči luk niti su jeli niti mirisali.
Umjesto iskrena priznanja, objavljeno je priopćenje u kojem se kaže da
se “istražuje upad u elektroničku komunikaciju pri nastajanju
intervjua”. Mora se priznati, dobro zvuči, ali čitatelji su već doznali
da nije bilo “upada u elektroničku komunikaciju” jer se lažni “Dragi
Ivo”, 23-godišnji Zagrepčanin, prvi put s Davorom Butkovićem dopisivao
još za Novu godinu. Upad se nije dogodio “pri nastanku tog intervjua”
jer intervju je vođen od početka do kraja s lažnim premijerom.
Dalje u priopćenju piše da “u autentičnost objavljenog intervjua nismo
imali razloga sumnjati”, ne zapitavši se kako je uopće moguće da
predsjednik Vlade Republike Hrvatske dr. Ivo Sanader službeno
komunicira s medijima putem elektroničke adrese linija04@gmail.com. Ili
je pak netko, toliko opeterećen teorijama zavjere, povjerovao da se
premijer specijalno za tu priliku koristio “tajnom” adresom.
Usput, u intervjuu ništa neobičnoga, ništa nova što već nismo negdje
pročitali, baš iz Sanaderovih usta. Butković se još pravda da je
pokušao telefonom doći do Vladina glasnogovornika Zlatka Mehuna, ali mu
se ovaj nije javljao. Pa je onda posegnuo za bivšim glasnogovornikom
Ratkom Mačekom (nejasno je samo je li to bilo u svojstvu osobe od
utjecaja na premijera ili na Mehuna), koji mu je obećao da će prenijeti
poruku. Dakle, i oni su, prema Butkoviću, suodgovorni za blamažu.
Onda se teren odgovornosti preselio na konkurenciju, na Večernji list,
koji je stjecajem okolnosti razotkrio pozadinu priče. U najmanju ruku
čitatelji bi trebali shvatiti da je afera iskonstruirana u
Večernjakovim uredničkim glavama, da se na njoj radilo planski, još od
Nove godine, te da je sada sazrelo vrijeme da se “neprijatelju zada
smrtni udarac”. Primjenom taktike – napad je najbolja obrana – fokus
zanimanja želi se preseliti na Večernji list, koji se usudio
objelodaniti kako je lažni intervju nastao.
I onda dno dna. Lažnog premijera, 23-godišnjeg Viktora Zahtila,
Jutarnji list razotkriva kao aktivista udruge Iskorak, dakle, dečko je
gay. Zahtila je razotkrio Butkovića i Jutarnji list, a oni su uzvratili
vrlo prljavo. Ni to nije bilo dovoljno, nego su “otkrili” da je i
Večernjakova novinarka bila aktivna u udruzi Iskorak. Iznošenje tih
detalja treba valjda poljuljati povjerenje čitatelja u vjerodostojnost
tih ljudi i Večernjakovih priča. Cilj je, naravno, opravdati sebe
optužujući druge.
Čitatelje, međutim, ne treba podcjenjivati. Poljuljano povjerenje u
novinarsku vjerodostojnost teško je vratiti.
Prozirna taktika Jutarnjeg lista: opravdati sebe optužujući druge