Međunarodni sud pravde u Haagu proglasio se nadležnim za hrvatsku tužbu
protiv Srbije za genocid počinjen u Hrvatskoj na početku devedesetih.
Čim je to objavljeno, sa svih se strana zagraktalo da ćemo mi tu
parnicu izgubiti. A ako se unaprijed zna da ćemo je izgubiti, zašto smo
je uopće pokretali? Parnicu nećemo dobiti, odnose sa Srbijom ćemo
pokvariti, a Europi i svijetu predstavit ćemo se kao čangrizava
zemljica zagledana u svoju mutnu prošlost, a ne u svijetlu europejsku
budućnost.
Uostalom, kriješti se po svim našim medijskim krošnjama, otkud nama
pravo da bilo koga tužimo kad ni sami nismo nedužni. Umjesto da budemo
sretni što smo još uopće na slobodi, a ne u logoru, i što nam se
velikodušno dopušta da iz kuća izlazimo bez žutih oznaka na kaputima,
mi zapeli da tražimo pravdu!
Ma, kad čovjek sve to vidi, najradije bi staro domobransko “Mi smo tu
navek!”, zamijenio onim što je neki dan, osvrćući se na nevjerojatni
ispad državnog poglavara, rekao branitelj u invalidskim kolicima: “Mi
smo drek!”
Jesmo li došli dotle da u svojoj neovisnoj državi dobivamo po tintari
na isti način na koji smo dobivali u državnim zajednicama u kojima je
hrvatska državnost postojala samo u Hrvatskom državnom arhivu? Kad god
je Hrvatska pokušala raščistiti bilo kakve račune – bilo to 1848.,
1868., 1918., 1939. ili 1971. – uvijek je nadrapala. Ne bi li već
jednom bilo dosta?
Kako će Hrvatska proći u Haagu, čut će se. No, da je prvorazredni
zadatak naše vlasti, pravničke struke i svih drugih u državi koji bilo
čime mogu pripomoći da se parnica dobije, o tome ne bi smjelo biti ni
najmanje dvojbe. Cilj je tužbe da se utvrdi istina o zlodjelima koja su
počinjena u napadu na Hrvatsku devedesetih godina. Mi smatramo da je
riječ o genocidu, no ako se na sudu pokaže da nije bilo genocida, ali
da je bilo teških ratnih zločina i zločina protiv čovjeka, i takva će
istina biti ljekovita.
Za sve nas, pa i za naše odnose sa Srbijom, s državom s kojom, radi
obostrane koristi, želimo živjeti u miru i susjedskoj suradnji. Bitno
je da se postupak dokazivanja istine ne prepusti samo pravnicima, nego
da se u njega (naravno, neizravno) uključe i drugi stručnjaci,
ponajprije demografi, povjesničari i vojni eksperti. Bitno je da
neophodna znanstvena istraživanja dobiju i maksimalnu novčanu podršku,
pa da za sedam-osam godina, koliko će proces u Haagu najmanje
potrajati, dobijemo biblioteku ozbiljnih studija o temama iz nedavne
prošlosti o kojima se danas samo natuca. Bitno je, dakle, da učinimo
ono što nikad prije u sličnim povijesnim situacijama nismo mogli
učiniti, da reagiramo kao suverena država.
A što se tiče naše eventualne krivice na nekoj drugoj strani, nek’ se
vrši pravda! Pravde se ne treba bojati, a nepravdi se svim legitimnim
sredstvima valja suprotstaviti!
GOST SURADNIK
