Vrlo plodna i svestrana književnica, prevoditeljica i urednica Irena
Lukšić, čija se biblioteka “Na tragu klasika” upravo okitila Kiklopom,
objavila je novi roman “Nebeski biciklisti” (Disput, 2008, ur. Josip
Pandurović) emotivno se prisjećajući šezdesetih godina prošlog stoljeća
koje su tadašnjoj mladeži obilježili Beatlesi i Plavi vjesnik, Crveni
koralji i Grupa 220...
Sjećanje na minulo vrijeme, na neku drugu državu i neko drugo društveno
uređenje u nje nije, čini se, traumatično, nego oslikano i dobrim i
lošim stranama države koja se više od svih drugih socijalističkih
zemalja otvarala zapadnim utjecajima, ali i gradila neke svoje
specifičnosti koje se danas čine nevjerojatima i smiješnima.
Iz rakursa jedne male zajednice, autoričine Duge Rese, u kojoj svi sve
znaju jedni o drugima, ona blago ironizirajući priča o svakodnevnim
stvarima bez kojih druga polovica dvadesetog stoljeća na ovim našim
prostorima ne bi bila što je bila. Podsjeća nas na redove u dućanima,
na natjecanja u pjevanju, plesnjake i popularna kupališta uz rijeku,
tj. nekadašnja središta svega onoga što su danas modne revije i mjesta
za tzv. celebrity društvo.
Rokerica Irena, koju je odgojila glazba Radio Luxemburga, kako sama
kaže, na mnogo mjesta u knjizi pokazuje poznavanje tadašnjeg glazbenog
ukusa, ali i moralnu iščašenost partijskoga kadra koji bez ustezanja
lansira pjesmice u radničke novine u kojima se veličaju rad i traktori.
Oni na papiru strasno oru njivu da “novi život niče i ide van” uz
parolu “Živio komunizam i naš zlatni san!”, dok pisac pjesme istodobno
vozi Fiat 1300, za ono vrijeme natprosječno luksuzan automobil. Roman
I. Lukšić mnoge će pedesetogodišnjake i one starije podsjestiti na
mladost, na san o društvu jednakih mogućnosti, koji se u kratko vrijeme
pretvorio u svoju suprotnost. “Nebeski biciklisti” mnogo su više od
nostalgične reminiscencije na prošlo vrijeme.
KNJIGA