U New Yorku su još uvijek visoke, ljetne temperature, ali usijanije od
zraka su političke rasprave o predsjedničkoj kampanji. Doslovce je
zakuhalo. Tko o čemu ako ne o Baracku Obami, Sarah Palin ili John
McCainu. Više nitko od prijatelja ili poznanika, kad razgovaraju ili se
ugledaju na ulici, ne postavlja pristojno pitanje “kako si”, nego ono u
demokraciji nepristojno – “za koga ćeš glasovati?”
Dobri prijatelji postaju ljuti suparnici, rasprave o kandidatima se
pretvaraju u obiteljske svađe, a oni skloniji šalama i nezainteresirani
za politiku smislili su zabavnu ali nekima i unosnu igru klađenja. Moje
društvo se složilo da svatko od nas stavi pedeset dolara na ime svog
kandidata pa ćemo na kraju proslaviti svi zajedno dobrim tulumom ma tko
pobijedio. Jedina je razlika što će pobjednici biti pošteđeni pranja
suđa, nabave i pripreme hrane.
Ja nemam američko državljanstvo pa neću glasovati, što me spašava u
mnogim mučnim situacijama kad svi viču jedni na druge svađajući se da
je Obama genij, a McCain senilni starac ili da je Barack neznalica i
folirant, a Sarah Palin poželjna žena. Izdvojila sam pedeset dolara za
svog kandidata nadajući se da neću prati suđe nakon izborne noći. Moja
samouvjerenost u izboru pobjednika dodatno izluđuje one prijatelje koji
znaju da sam i prije četiri godine točno prognozirala da će Bush opet
pobijediti, uvjeravajući ih da mi koji smo živjeli najprije u
komunizmu, a onda u tranzicijskoj demokraciji bolje razumijemo glasače.
Čak i američke! Dobro, priznajem, hrvatske glasače više ne razumijem.
Dugo sam u iseljeništvu!
Od Amerikanaca se u izbornoj kampanji ipak može puno naučiti. Kad utrka
završi, svi se opet vole, demokrati i republikanci, zaboravljaju se
podmetanja i izborne laži jer Amerika je važnija od vlastite stranke.
Zvuči li vam nevjerojatno? Ima toga, ima u svijetu! Rezultat je u
pravilu neizvjestan do kraja, ništa nije sigurno dok se ne prebroji
svaki glas.
To zna potrajati tjednima, kao prije osam godina na Floridi, ali nema
mrtvih Amerikanaca s pravom glasovanja. Svaki je dan u kampanji
unikatan jer se ne može unaprijed predvidjeti kakve će biti reakcije s
terena pa su posebni timovi savjetnika zaposleni za smišljanje spotova,
uzrečica i fraza kojima će se poniziti, uvrijediti ili razotkriti
protivnik.
U tome se Hrvatska ipak približila Americi!
I baš kad se počelo govoriti o gospodarskim temama, o cijeni nafte, o
hipotekarnim kreditima, zdravstvenom osiguranju i novim radnim mjestima
pa se glasači razveselili da će napokon doznati kakav im to bolji život
nudi Barack Obama, a što u vreći obećanja ima John McCain, sve se
rasplinulo zbog jedne žene!
Odakle sad žena u kampanji, zavapio je Barack Obama! A tek se riješio
Hillary Clinton, radosno trljajući ruke kako će on obilježiti povijest
kao prvi Afroamerikanac iz Demokratske stranke koji će ući u Bijelu
kuću, a na drugoj strani pojavio se uragan zvan Sarah Palin koji ruši
sve pred sobom. Gdje se ona pojavi, trava za Baracka Obamu više ne
raste.
Čovjek je u šoku, a preplašeni su i njegovi obožavatelji, što znam iz
prve ruke jer moji newyorški partneri u klađenju dolarima povećavaju
hrpicu na kojoj piše ime Johna McCain. Najnovija Obamina izjava kako
djecu treba početi učiti seksualnom odgoju već u vrtiću, dakle prije
nego nauče pisati, naljutila je republikance, ali oduševila moje
prijatelje demokrate.
Oni tvrde da, ako djeca na vrijeme shvate da ih na svijet ne donose
rode, neće odrasti u osobe koje će jednog dana glasovati za nekog novog
Busha! A možda neće ni za novog Obamu, koji je uvrijeđen što mu pada
popularnost, ponavlja da ga “nije briga što misle o njemu, ali on zna
da voli svoju zemlju”. Uh, ovo busanje u junačka prsa zvuči poznato iz
hrvatskog izbornog iskustva!
Pogled s Manhattana
