Zamislite (a znam da nekima to neće biti teško) sljedeći prizor. Na
dodjeli nekih sportskih nagrada proglašavaju Zvonimira Bobana, na
vrhuncu njegove karijere, sportašem godine. Boban izlazi na pozornicu i
počinje govor zahvale:
– Htio bih najviše zahvaliti osobi koja je cijelo vrijeme uz mene, koja
mi pomaže da sve napore i odricanja sportskog života lakše podnosim.
Sada to i na ovom mjestu želim podijeliti sa svima vama. To je...
Na to se ozarena Leonarda Boban već podigne s mjesta, međutim, nagli
muk u dvorani pokaže joj da se događa nešto neobično. Okrene se oko
sebe i opazi da stoji i neki zgodan, njoj nepoznat mladić dva reda iza
nje. Uzvanici gledaju malo njega, malo Leonardu.
– To je – prekine mučnu tišinu sportaš godine – moj dečko...
– Majku ti, znači istina je, sine, što se priča... – otme se Ćiri iz
publike.
Znam da će mnogi ovaj izmišljeni prizor (svaka je eventualna
podudarnost sa stvarnim osobama slučajna) doživjeti uvredljivim (“pa
kako, pobogu, tako s našom nogometnom legendom”), ali takve nas,
narode, situacije očekuju prije ili kasnije. Za onoliko vremena koliko
se može reći da je ispred nas Amerika u kojoj se prije neki dan dogodio
gotovo identičan prizor. Pokupivši Oscar za najbolju pjesmu, američka
kantautorica Mellisa Etheridge zahvalila je svojoj – supruzi! I nitko
od toga nije pravio nikakvu posebnu priču, kao da je to sasvim
normalno, a valjda bi takvo (normalno) i trebalo biti.
Ne znam za vas, ali ja već godinama uopće više
ne gledam dodjele Oscara da vidim koji će filmovi pobijediti. Većinu ih
prije toga ni ne odgledam, općenito sam prorijedio odlazak u kino jer
većina naslova koji se nude na repertoaru ne nudi ni djelić poticaja i
uzbuđenja zbog kojih sam sam svojedobno počeo pisati o filmovima. Kada
sam se uhvatio da češće izađem iz kina nego što ostanem do kraja,
odlučio sam da više ni po profesionalnoj dužnosti neću dopustiti da me
maltretira industrija specijalnih efekata, sterilnih i ziheraških
pričica, prenapuhanih veličina i kontroverzi.
Dodjele su Oscara, međutim, kao i dodjele bratskih nagrada Emmyja,
Zlatnoga globusa i drugih, postale uzbudljive samostalne emisije jer ih
već niz godina prave najbolji svjetski stand-up komičari i voditelji
kasnonoćnih talk-showova Conan O’Brien, Jon Stewart, David Letterman
ili, kao u slučaju ove godine, Ellen DeGeneres. U njihovim se skečevima
ili izvedbama skupi više ideja i safta nego u pet filmova koji
odražavaju nekakav oscarovski prosjek.
I sad se pitam zašto se u svijetu nitko ne uvrijedi kada DeGeneresova
kaže da je glumica Judi Dench (dobitnica Oscara i nositeljica dviju
titula britanskog kraljevstva) izostala zbog “operacije koljena” oko...
očiju, a kasnije nadoda da je zapravo riječ o grudima, a kod nas je
pola sportskoga svijeta na nedavnoj dodjeli sportskih nagrada ustalo
protiv nastupa komičarske skupine “Sve 5” i zafrkancije na račun Nives
Celzijus i nekoliko igrača Dinama. Zašto je to tako? Zato što se kod
nas većina još uvijek može zabaviti jedino uz narodnjake, janjetinu i
viceve o Muji i Hasi, ali, gospodo, Europa i svijet stoje nam pred
vratima! Bolje rečeno, mi čekamo pred njihovim vratima.
Možda bi Al Gore nakon osvajanja Oscara filmom “Neugodna istina” uskoro
mogao pokazati da se javnim glumatanjem može osvojiti i Oscar i Bijela
kuća. To bi bio prvi takav primjer u povijesti jer Reagan nije nikada
osvojio Oscar, a Schwarzenegger, unatoč ambicijama, sigurno neće
vidjeti ni Oscar ni predsjedničko mjesto.
Naše političko glumište pak nikada neće osvojiti nijednu glumačku
nagradu, najmanje Oscar, jer od hrvatskih glumaca jedino lošije glume
hrvatski političari, ali zato će potkraj godine njihovo glumatanje i
prenemaganje biti nagrađeno novim pozicijama vlasti i moći; umjesto
Oscara za najboljeg režisera, glumca ili glumicu, osvajat će mjesta
premijera, predsjednika vlade, ministara... Oni se neće useliti u
Bijelu kuću, ali će se, tko god dođe na vlast, sigurno truditi da nam
od države prave – žutu kuću.
Jeste li se zapitali zašto političari nikada, poput glumaca, nakon
osvajanja nagrada (vlasti) ne zahvaljuju svojim roditeljima? Zamislite
da političar koji upravo stupa na mjesto ministra nekog resora kaže:
”Tako mi Bog pomogao. Hvala, mama...” Ili da novoproglašeni
veleposlanik zahvali na vjerodajnicama svom očuhu... Ne, političari ne
zahvaljuju roditeljima. Vjerojatno zato jer su se roditelji maksimalno
trudili da ovi postanu sve samo ne političari, ali, eto, nisu
uspjeli.
No, tko zna, možda se jednoga dana i to promijeni, možda govori
obraćanja u povodu osvajanja nove vlasti ili povratka na vlast postanu
mjesto otkrivanja neugodnih istina. Zamislite da Sanader ponovno osvoji
vlast pa javno zahvali na potpornju svome – dečku. Na primjer...
TA DIVNA STVORENJA
