Nakon što je osnovan Haaški sud, a Hrvatska povjerovala da je utemeljen
da sudi agresoru, u Hrvatskoj nitko valjda nije niti pomišljao da će
ovdje biti nezadovoljnih presudama toga suda. Pogotovo ne da će
se Hrvatska na neke haaške presude žaliti UN-u. Odluka da se na jednu
od njih žali najprije premijer Sanader, a potom predsjednik Mesić, osim
što je potvrdila veličinu političkih taština, pokazala je i da je od
hrvatske političke vjere veća samo hrvatska naivnost.
Što može postići premijer govorom pred Skupštinom UN-a? Na tzv.
vanjskom planu premijerov govor može uglavnom imati retoričku i
stilističku vrijednost. Političku pak vrijednost uglavnom može imati za
tzv. unutrašnju uporabu. No hoće li taj govor amortizirati i rijetko
viđeni politički premet započet na splitskoj rivi porukom: "Ne damo
naše generale!", nastavljen "akcijskim planom", a doveden pred kraj
šeksovskim: "Locirati, identificirati, uhititi, transferirati"? Izbori
će biti pokazateljem Sanaderove newyorške retorike i test biračkog
sjećanja i tolerancije.
Kakve svrhe može imati nastup predsjednika Mesića za govornicom UN-a?
Za Haaški sud, jednako kao i govor premijera Sanadera. Uostalom, i
jednom i drugom Sud je već rekao da to što su već rekli smatra
"političkim pritiskom na Sud". Sud koji je sudeći po svemu
sam sebe učinio sumnjivim da je podložan političkim uplivima moćnih,
sada takvu svoju suspektnost brani od "političkog pritiska" nemoćne
Hrvatske!
Glede popravljanja presude vukovarskoj trojci neće najvjerojatnije puno
postići ni činjenica da je predsjednik Mesić već svjedočio u Haagu, da
slovi kao svojevrsni "prijatelj suda". Unatoč tome, i njegov će
newyorški govor Sudu biti "na jedno čuo, na drugo propustio", a mogao
bi najvećma poslužiti za dodatno glancanje predsjednikova lika i teško
shvatljiv rast popularnosti na domaćoj političkoj top-listi.
Letovi predsjednika i premijera u New York možda će se više pamtiti po
prepirkama i guranju tko je pozvaniji ići u Ameriku nego po uspjehu
koji će ondje postići. Njihov naum da u UN-u nešto pokušaju "učiniti za
Hrvatsku" nalikuje na mnoštvo sličnih pokušaja iz njezine povijesti.
Kao i njihovi politički prethodnici, i oni se spremaju tražiti
"hrvatske pravice". Tipično hrvatski. Hrvati se nečim oduševe, nešto
zdušno prihvate i potpišu, a onda se godinama bune i bore protiv toga
što su potpisali kukajući da su im "uskraćene pravice".
S Mađarima se potpiše nagodba, dobrovoljno uđe pod habsburšku krunu, a
onda se stoljećima negoduje i protiv Mađarske i Austrije, buni protiv
onoga što se potpisalo. Je li netko s više oduševljenja od hrvatske
političke elite raskinuo "sve državno-pravne veze s Austro-Ugarskom" i
još oduševljenije poslije "pijane novembarske noći" ušao u
karađorđevićevsku Jugoslaviju od pijanih Hrvata? Je li se netko potom
dvadeset godina tako gorko i žestoko bunio protiv Jugoslavije kao
Hrvati? Isto je bilo i s titovskom Jugoslavijom. Zar je Hrvatsko
proljeće bilo nešto drugo do najveća borba za tradicionalne "hrvatske
pravice"?
Osnivanje Haaškog suda Hrvatska je shvatila kao početak namirenja
vlastite zadovoljštine. Kada su se javila dobronamjerna upozorenja
nepolitičara, slična radićevskom o guskama i magli, revnujući Hrvatići,
oduševljeni Haagom, kao i većinom sličnih ugovora tijekom povijesti, to
su proglasili nacionalističkim gakanjem. Nakon što su presudu
vukovarskoj trojci proglasili posljedicom "proceduralnih pogrešaka
Carle del Ponte", predsjednika i premijera "uputili su" u New York. Što
ondje obojica mogu učiniti osim obaviti božićni šoping?
BIJEDA POLITIKE
