Najpoznatiji poljski novinar Adam Michnik (r. 1946. u Varšavi), glavni
urednik dnevnog lista "Gazeta Wyborcza", koji izlazi u nakladi od
milijun primjeraka, sebe smatra "antisovjetskim rusofilom" i
"jugonostalgičarem" (VL, 28. 6. 08.).
Kao šezdesetosmaš, liberalac i aktivist Solidarnosti, Sovjete
jednostavno ne podnosi i tu se nema što tumačiti. Ali voli Ruse, premda
je vrlo kritičan prema ruskoj vlasti. Tu je već potrebno reći da
Michnik strogo luči narod od vlasti iliti režima. Režim mu ne mora
šmekati, ali ljude voli. Pa kako onda jugonostalgičar?
Lako, jer on, kao ni mnogi drugi europski intelaktualci, Jugoslaviju i
jugoslavensku ideju nije doživljavao kao režim, oblik vladavine,
komunističku diktaturu, gušenje nacionalnih identiteta, nego kao
zajednicu dragovoljno udruženih naroda. Jugoslavija, to je za Michnika
bila Slovenija, Hrvatska, Srbija..., a ponajprije Slovenci, Hrvati,
Srbi... Volio je i voli južne Slavene, rado je putovao u Sloveniju,
Hrvatsku..., a bio je, dakako, rezerviran prema represivnim
komunističkim vlastima.
O Jugoslaviji smo razgovarali i kad smo se, na početku devedesetih,
jedini put sreli i upoznali u Lipici u Sloveniji, na dodjeli
međunarodne nagrade "Vilenica". Sjećam ga se kao simpatičnog, ležernog,
znatiželjnog Poljaka uvijek spremnog za debatu.
Koliko pamtim, baš je on postavio pitanje zašto mi Hrvati toliko
inzistiramo na svojim nacionalnim granicama. Nije mu to bilo jasno, jer
mu je Južna Slavija bila ugodnija bez granica. Rekao sam mu da se ne
mora brinuti, jer čim utvrdimo granice, odmah ćemo ih otvoriti! (danas
mogu reći: tako je i bilo!)
No, tema ovog mog komentara nisu granice, nego odnos naroda
(građanstva) i državnog poretka. Biti protivnik Sovjeta, ne znači biti
i protivnik Rusa! Biti protiv turske vlasti, ne znači biti protiv
Turaka kao naroda ili, još manje, protiv islama! Biti protiv vlasti
bečkoga dvora i peštanskih magnata, ne znači biti protiv Austrijanaca i
Mađara! Biti protiv Mussolinija, Hitlera i Pavelića, ne znači biti
protiv Talijana, Nijemaca i Hrvata, biti protiv Beograda (kao simbola
represivne jugo-vlasti), ne znači biti protiv Srba! Ili, kako bi to
sažeo Michnik, možeš mrziti Sovjete, a voljeti Ruse!
Načelno, teoretski, sve funkcionira. Ali zbilja je drugačija, osobito
kod nas u Hrvatskoj. Mi još nismo spremni (sposobni ili, možda, voljni)
razdvojiti vlast, poredak, režim od naroda (građanstva). U nas se,
primjerice, još osjeća zazor prema učitelju, liječniku, oružniku,
državnom činovniku... kojemu je sudbina odredila da kruh zarađuje u NDH
(mojoj rodnoj državi; inače, svaka generacija u mojoj obitelji ima
svoju državu rođenja!).
Kao što se u krugovima bivših hrvatskih političkih emigranata i dalje
može naići na stajalište da smo svi mi koji smo živjeli u SFRJ, ako ne
baš krivi za zlodjela te države, onda, u najmanju ruku, sumnjivi.
Režimi, dakako, ne nastaju u zrakopraznom prostoru (i mnogi građani u
njima participiraju i za njihovo djelovanje onda i odgovaraju), no
režimi i narod (građanstvo) nisu i ne mogu biti isto. Za stradanje
ljudi u zlom vremenu ne može jednako biti odgovoran poštar, pa ni ako
je direktor pošte, koji raznosi poštu o stradanjima, i onaj koji je
stradanja (zlo) planirao, organizirao i provodio.
Ili, kako ne bi rekao Petar Šegedin, nismo svi odgovorni.
Režimi, dakako, ne nastaju u zrakopraznom prostoru, no režimi i narod (građanstvo) nisu i ne mogu biti isto
