Nas, nešto starije novinarske generacije, odgajali su uz “pravila struke” prema kojima treba maltene pod svaku cijenu izbjeći guranje sebe u prvi plan, pa čak kad i za to postoji vrlo konkretan povod. Tobožnja neutralnost novinarske profesije toliko je ponekad glorificirana da se znala pretvoriti u nezanimljivost, na nešto poput stanja autistične nezainteresiranosti za ljude i zbivanja oko sebe.
‘Ajmo zanemariti to staro pravilo te zbog viših ciljeva upotrijebiti to “neprofesionalno” zlo – spomenuti sebe kao autora nekih starijih redaka.
Dakle, autor ovih redaka prije nešto više od dva tjedna na dvije stranice objavio je hipotetički tekst s radnim naslovom “Ružičasti scenarij za Hrvatsku”. Iako se radilo o pomalo ciničnom javnom pismu, gdje se s puno skepse risala bolja budućnost uz niz logičnih teza, dogodilo se da su reakcije stručne javnosti bile jako obeshrabrujuće. Naravno da su me i prije pisanja optimističnog scenarija pojedini analitičari pitali jesmo li na nekoj lakoj drogi ili teškom crnom vinu, ali su me nakon objave teksta šokirali oni koji su me priupitali jesam li dobro te što se sa mnom zbiva. Jedan citat: Pa kaj je to bilo, to pinki? Nisam baš čitao, ali... Što sad? Ili sam poludio ili izdajica?
Pouka je vrlo jednostavna: oni koji misle svojom glavom, tj. poduzetni poslovni ljudi toliko su razočarani nekompetencijom, neprijateljstvom i nepoduzetnošću hrvatskog političkog establišmenta da uopće ne žele pročitati nikakvu hvalu, ništa ružičasto što bi toj “kliki na vlasti” moglo dignuti perje i odvesti nas u daljnje besmisleno trošenje nacionalnih resursa uz prateće smanjivanje međunarodne konkurentnosti. Stručnjaci i poslovni ljudi danas od novinara očekuju bič u rukama i bijes u očima. Čak i ako u ružičastom scenariju nekoliko puta napišete da ne smiju izostati radikalne reforme i dramatični rezovi, oni to pod egidom ružičastog više i ne žele pročitati. Hoće znoj, suze i novac. Dakle, vladajućima bi trebalo biti jasno što im je činiti da bi vratili povjerenje.
Slika druga: Linić je izrekao da MMF nije isključen. Presreće me prvi poduzetnik i pita što mislim, misli li ministar zaista to. Oduševljeno kaže da je to zadnja šansa, stišće palčeve. Nešto kasnije srećem jednu menadžericu. I ona kaže – pa napokon. Došlo im je do mozga. To ti je ružičasti scenarij. Znaš, ono tvoje od neki dan nisam baš ni čitala. Uz to primam još dva telefonska poziva i događa se jedan susret u kojima se priziva, bolje rečeno, s entuzijazmom zaziva svjetski međunarodni policajac.
Dobar indikator; poduzetna javnost smatra da će MMF pomoći obeshrabrenoj Vladi da bude odlučna i oštra u rezovima.
Što reći?
Da, i to je ružičasti scenarij za Hrvatsku. U čemu je uopće problem s MMF-om? Zašto uopće pisati o dolasku MMF-a kao o crnom scenariju ako on može pomoći liječenju Hrvatske?
Kad već zlorabimo “autora ovih redaka”, onda moram naglasiti da autor ovih redaka optužuje nekadašnjeg guvernera Željka Rohatinskog da je najodgovorniji zašto MMF još nije u Hrvatskoj. On je kao neprijeporni autoritet napadao neodgovornost fiskalne vlasti, ali je ponavljao da u Hrvatskoj postoji dovoljno znanja da bez MMF-a riješi fiskalne probleme te se krene u restrukturiranje. Pokazalo se da je zapravo tom tezom najviše pomogao neodgovornoj sanaderovštini, šukerovštini, kosorovštini... To što Rohatinski i šačica drugih zaista imaju znanje i odlučnost koji mogu izvući Hrvatsku bez MMF-a, uopće ne znači da oni koji su na vlasti znaju to isto ili žele prakticirati to znanje. O, gospodine Rohatinski, kako ste samo bili u krivu. Doveli ste u zabludu čak i autora ovih redaka.
Bolno je shvatiti da je kriza toliko teška da su mnogi izgubili razlog za bilo kakav optimizam. Je li ta psihologija podjednako opasna kao neodgovornost vlasti? Nije, naravno, ali boli.
