Sretan 43. rođendan, izborniče, i sretna vam prva godina na čelu hrvatske reprezentacije! Teško da je Niko Kovač mogao zamisliti ljepši dar u ovo doba prošle godine, kada ga je Šuker nazvao nakon epskoga Štimčeva kraha u Glasgowu i ponudio mu klupu vatrenih.
Nemam rođendansku želju
– Predsjedniče i zemljače, spreman sam, to se ne odbija! – poskočio je tada ambiciozni Niko Kovač i upustio se u avanturu u kojoj se već dva puta uspio popeti na vrh svijeta (nakon Islanda i Sofije/Azerbajdžana), ali i dva puta bolno tresnuti o zemlju: nakon sloma s Meksikancima i grozomornoga poluvremena protiv Malte kada je prvi i jedini put u Zagrebu bio izviždan.
Niko Kovač nije odmah poslije Osijeka odjurio u Salzburg nego u – Vinkovce. Želio je biti uz mladu reprezentaciju u odlučujućoj utakmici s Englezima. Ipak su mali vatreni bili i njegov projekt, prvi otkad se vratio u Hrvatsku.
A noć nakon Azerbajdžana? Izbornikov glas promukao, kao da se feštalo...
– Legli smo u dva sata, ali nije bilo velikoga slavlja. Mi danas već radimo – kaže slavljenik koji je sa svojim stožerom već počeo proučavati sljedeće suparnike Talijane.
Izborniče, najsvjetliji vaš trenerski trenutak u protekloj godini?
– Ne izdvajam nijedan, bilo ih je puno. Odradili smo dobar posao, možemo biti zadovoljni. I tu sigurno nećemo stati, idemo dalje, mic po mic želimo biti još bolji. Nema stajanja jer, ako staneš u mjestu, to znači da ideš unatrag – uzvraća Niko Kovač.
Najljepša rođendanska čestitka?
– Sve ovo što se dogodilo u Osijeku. Naša igra, ambijent u kojemu smo igrali, to mi je najljepši poklon. Ne samo meni nego svima nama u reprezentaciji, cijeloj naciji – dodaje Niko.
Je li vam se javio Nikica Jelavić i čestitao?
– Nije.
Najveća vaša rođendanska želja?
– Nemam je. Moje je najveće zadovoljstvo – rezultat. Pogledajte samo naše brojke, u A i mladoj reprezentaciji, i shvatit ćete da više od toga ne mogu poželjeti. Znam da radimo marljivo, stručno, pošteno i korektno i idemo dobrim putem. To je ono što me čini zadovoljnim – zaključio je Niko Kovač, najuspješniji hrvatski izbornik na početku jednoga kvalifikacijskoga ciklusa.
Možete mu prigovarati da inzistira na germanskom drilu, da je službeni jezik u svlačionici njemački, da je razjurio pola reprezentacije, ali jedno mu ne možete oduzeti – njegovo veličanstvo rezultat!
Nisu izgubili još od 1942.
Impresivnih devet bodova, četiri utakmice zaredom (računamo i Cipar u Puli) bez primljenog gola i igra, napokon igra dostojna velike reprezentacije. Niko je već sad, nakon samo tri utakmice, jednom nogom na Europskom prvenstvu u Francuskoj i postat će prvi izbornik nakon Ćire Blaževića koji će vatrene voditi na dva velika natjecanja zaredom.
Ali prije toga obračun s četverostrukim svjetskim prvacima, starim mušterijama Talijanima. U šest utakmica nikad nas nisu pobijedili. Stariji će reći da nas "nisu tukli još od 1941.", što je gotovo i točan podatak. Naime, pobijedili su nas davne 1942. u Genovi sa 4:0 kada je selekciju NDH vodio izbornik Bogdan Cuvaj. I tada smo u reprezentaciji imali jednoga Brozovića, Miroslava zvanoga Meho...
>>Kovač o Jelaviću: Nisam želio njegovim ulaskom u igru riskirati produljenje utakmice
>>Hrvatska prva po broju ubačaja i na vrhu po broju golova
